Ispovijest majke: Kad ti kćer prizna preljub
“Mama, moram ti nešto reći. Ne mogu više izdržati sama.” Lejlin glas mi je parao srce. Stajala je na pragu, u kaputu koji je još mirisao na kišu, s očima crvenim od suza. Bio je utorak, običan dan: kupila sam kruh kod Pere, oprala veš, stavila grah na vatru. Nisam očekivala nikoga, a najmanje nju – moju Lejlu, moju djevojčicu koja je uvijek sve držala pod kontrolom.
“Što se dogodilo, dušo?” upitala sam, pokušavajući zvučati smireno, iako mi je srce već lupalo kao ludo. Sjela je za stol, pogledala me ravno u oči i rekla: “Prevarila sam Amira.”
Taj trenutak kao da mi je presjekao dah. Sve slike iz njenog djetinjstva – prvi zubić, prvi dan škole, maturu – prošle su mi kroz glavu. Nisam znala što reći. Samo sam sjela nasuprot nje i čekala.
“Nisam to planirala, mama. Sve se dogodilo tako brzo… Bila sam usamljena, Amir stalno radi, nikad ga nema doma. A onda se pojavio Dario s posla…”
Dario? Taj Dario? Onaj što joj je jednom donio kolače za rođendan? Osjetila sam kako mi se želudac okreće. “Lejla… znaš li što to znači? Što će biti s tobom, s Amirom, s djecom?”
Počela je plakati. “Ne znam! Ne znam više ništa! Samo znam da ne mogu više živjeti u laži. Bojim se što će biti kad Amir sazna. Bojim se da će mi uzeti djecu. Bojim se da će me svi mrziti.”
Zagrlila sam je, ali nisam znala kako da joj pomognem. U meni se borila majka koja bi za svoje dijete učinila sve i žena koja zna što znači izdaja. Sjetila sam se svog braka s njenim ocem – koliko puta sam šutjela zbog mira u kući, koliko puta sam progutala ponos zbog djece.
“Lejla, jesi li sigurna da voliš Darija? Ili ti samo nedostaje pažnja?”
Pogledala me kroz suze: “Ne znam više ni to. Samo znam da ne mogu više ovako.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i razmišljala: Jesam li ja kriva? Jesam li je previše štitila cijeli život? Jesam li joj dala do znanja da brak nije bajka?
Sljedećih dana Lejla je dolazila svaki dan. Ponekad bi samo šutjele uz kavu, ponekad bi pričale satima. Pitala me: “Što bi ti napravila na mom mjestu?”
Nisam imala odgovor. U našoj mahali svi znaju sve – jedna riječ i cijeli grad bruji o tome tko je koga prevario, tko pije, tko kocka. Sjetila sam se kako su susjedi ogovarali Jasnu kad ju je muž ostavio zbog mlađe žene. Svi su govorili: “Sigurno mu nije bila dobra žena.” Nitko nije pitao kako je njoj bilo.
Jednog dana došla je i rekla: “Odlučila sam reći Amiru istinu. Ne mogu više lagati. Ako me ostavi – neka bude tako. Ali neću više živjeti u strahu.”
Srce mi se slamalo dok sam gledala svoju kćer kako odrasta pred mojim očima, kako preuzima odgovornost za svoje postupke. Nisam znala hoću li moći podnijeti njezinu bol ako sve pođe po zlu.
Kad je otišla kući, ostala sam sama za stolom i plakala kao dijete. Sjetila sam se dana kad sam rodila Lejlu – koliko sam se bojala hoću li biti dobra majka. Sad sam shvatila da majčinska ljubav nije uvijek zaštita pod svaku cijenu. Nekad je ljubav pustiti dijete da padne i nauči samo ustati.
Nakon nekoliko dana Lejla me nazvala: “Mama, rekao mi je da me voli, ali da ne zna može li mi oprostiti. Rekao je da će pokušati zbog djece, ali da ništa više neće biti isto.”
Osjetila sam olakšanje i tugu u isto vrijeme. Moja kćer je odrasla žena sa svojim greškama i svojim životom. Ja joj mogu biti rame za plakanje, ali ne mogu živjeti njen život umjesto nje.
Sada sjedim sama u kuhinji i razmišljam: Jesam li bila dobra majka? Je li ljubav zaista zaštita pod svaku cijenu ili ponekad moramo pustiti one koje volimo da sami pronađu svoj put? Što biste vi učinili na mom mjestu?