Između dva svijeta: Moja svekrva živi s nama, iako ne živi ovdje
“Opet zove. Opet.”
Mobitel na stolu vibrira, a na ekranu blinka ime: Marija. Moj muž, Ivan, pogleda me s blagim osmijehom, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. “Javit ću se brzo, Iva, samo da vidim što treba mama.”
Sjedim za kuhinjskim stolom, gledam kroz prozor na dvorište gdje se na vjetru njišu stare trešnje. U meni se nakuplja gorčina, ali šutim. Znam što slijedi. Ivan će ustati, otići u dnevnu sobu i razgovarati s mamom barem pola sata. Znam i da će se vratiti s nekom novom “idejom” koju mu je ona ubacila u glavu – kako bi trebalo drukčije rasporediti ormare, zašto naš sin Luka još uvijek ne ide na dodatne sate engleskog, ili zašto ja nisam napravila sarmu baš onako kako ona radi.
“Mama kaže da bi trebali razmisliti o tome da Luka ide na plivanje. Znaš, ona misli da je to dobro za pluća…” Ivan mi prenosi njezine riječi kao da su svete. Samo kimnem glavom, ali u meni vrije. Zar ja nisam majka? Zar ja ne znam što je najbolje za moje dijete?
Sve je počelo prije četiri godine, kad je Ivanov otac umro. Marija je ostala sama u stanu na drugom kraju grada. Prvih mjeseci dolazila je k nama svaki vikend, donosila kolače i pričala o starim vremenima. Nisam imala ništa protiv. Ali s vremenom, njezini dolasci postali su češći, pozivi svakodnevni, a njezino mišljenje – zakon.
Jednog dana, dok sam slagala rublje, čula sam Ivana kako šapuće u hodniku. “Ne, mama, neću joj reći to. Znaš da je Iva osjetljiva na takve stvari…”
Stala sam na prstima iza vrata. “Ali Ivane, ona mora znati da nije u redu da Luka nosi tu majicu u školu. Djeca će mu se smijati!”
“Mama, molim te…”
“Ne, Ivane! Ja sam ti majka, znam što govorim.”
Tada sam prvi put osjetila kako mi srce udara kao ludo. Nisam znala što je gore – to što Marija sve komentira ili to što Ivan sve prenosi meni, kao da sam dijete. Kad sam mu to kasnije spomenula, samo je slegnuo ramenima: “Znaš kakva je ona. Samo želi najbolje.”
Ali gdje sam tu ja? Gdje su moje želje, moje odluke, moj glas?
S vremenom, Marija je postala nevidljivi član našeg doma. Njezini savjeti, kritike i komentari ulazili su u svaki kutak našeg života. Kad sam pokušala postaviti granice, Ivan bi me gledao kao da sam ja problem.
“Zašto si tako osjetljiva? Pa to je samo moja mama. Ona nas voli.”
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Luka je pitao: “Mama, zašto baka uvijek zna što ćemo jesti sutra?”
Nasmijala sam se, ali u meni se nešto slomilo. “Zato što baka puno brine o nama, ljubavi.”
Ali istina je bila da sam se osjećala kao gost u vlastitoj kući. Nisam više znala gdje završava moj život, a gdje počinje njezin utjecaj. Svaka odluka prolazila je kroz filter njezinih očekivanja. Svaka moja pogreška bila je tema njezinih razgovora s Ivanom.
Jednog dana, nakon još jednog “dobronamjernog” poziva, pukla sam. “Ivane, ne mogu više ovako! Osjećam se kao da Marija živi s nama, iako nije ovdje! Sve mora biti po njezinom, a ja… ja više ne znam tko sam.”
Ivan je šutio. Prvi put nije imao odgovor. Samo me gledao, zbunjen i povrijeđen.
“Zar ti ne vidiš? Zar ne vidiš da gubim sebe? Da više nisam Iva, nego samo tvoja žena i Marijina snaha?”
Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale riječi koje mi je jednom rekla moja prijateljica Ana: “Ako ne postaviš granice, nitko ih neće postaviti za tebe.”
Sljedećeg jutra, kad je Marija opet zvala, uzela sam mobitel i javila se. “Dobar dan, Marija. Možemo li razgovarati?”
S druge strane tišina. “Naravno, Iva. Što se događa?”
“Znam da želite najbolje za Ivana i Luku. Ali ja sam ovdje njihova mama i supruga. Molim vas, poštujte to. Želim da budemo obitelj, ali ne mogu više živjeti po vašim pravilima.”
Nisam znala što očekivati. Marija je šutjela nekoliko sekundi, a onda rekla: “Nisam znala da se tako osjećaš. Samo sam htjela pomoći.”
“Znam. Ali ponekad je pomoć previše. Dajte nam prostora.”
Nakon tog razgovora, ništa nije bilo isto. Marija se povukla, Ivan je bio tih i zamišljen, a ja sam prvi put nakon dugo vremena osjetila olakšanje. Ali i tugu. Jer granice bole. I jer ljubav ponekad guši.
Danas, dok gledam Luku kako se igra u dvorištu, pitam se: Je li moguće biti dobar roditelj i dobar partner, a da pritom ne izgubiš sebe? Moramo li uvijek birati između sebe i onih koje volimo? Što vi mislite?