Previše Dobrote: Priča o Posljedicama
“Ana, molim te, možeš li mi pomoći s ovim izvještajem?” upitala je Ivana, moja kolegica s posla, dok sam se već osjećala preplavljeno hrpom zadataka na svom stolu. Pogledala sam je u oči, vidjela njezinu zabrinutost i, kao i uvijek, nisam mogla reći ‘ne’. “Naravno, Ivana,” odgovorila sam s osmijehom, iako sam u sebi osjećala kako mi se srce steže od stresa.
Oduvijek sam bila ta koja je svima pomagala. Moja majka, Marija, često bi mi govorila: “Ana, ti si naše sunce. Tvoja dobrota će te daleko odvesti.” Ali što ako me ta dobrota vodi u propast? Što ako me tjera da zaboravim na sebe?
Moja sestra, Katarina, često bi me kritizirala zbog toga. “Ana, moraš naučiti reći ‘ne’. Ljudi će te iskoristiti,” govorila bi mi dok smo sjedile u našem omiljenom kafiću u centru Zagreba. No, ja bih samo odmahivala glavom, uvjerena da je svijet bolje mjesto kad smo svi ljubazni jedni prema drugima.
Jednog dana, dok sam se vraćala kući s posla, primila sam poziv od svog brata Marka. “Ana, možeš li čuvati djecu večeras? Moram hitno na sastanak.” Iako sam bila iscrpljena i jedva čekala da se opustim uz knjigu i šalicu čaja, nisam mogla odbiti. “Naravno, Marko,” odgovorila sam automatski.
Te večeri, dok su se djeca igrala oko mene, osjetila sam kako mi se tijelo buni protiv mene. Glava mi je pulsirala od umora, a srce mi je bilo teško. U tom trenutku shvatila sam koliko sam se udaljila od sebe zbog svoje nesposobnosti da postavim granice.
Sutradan sam se probudila s osjećajem odlučnosti. Morala sam nešto promijeniti. Na poslu sam odlučila razgovarati s Ivanom. “Ivana,” počela sam nesigurno, “znam da ti uvijek pomažem, ali stvarno trebam malo vremena za svoje zadatke.” Ivana me iznenađeno pogledala, ali je kimnula glavom. “Razumijem, Ana. Hvala što si mi rekla.”
No, kod kuće je situacija bila drugačija. Kada sam rekla Marku da ne mogu uvijek biti dostupna za čuvanje djece, njegov izraz lica bio je pun razočaranja. “Ali Ana, uvijek si bila tu za nas,” rekao je pomalo optužujuće.
“Znam,” odgovorila sam tiho, “ali moram misliti i na sebe.” Njegove riječi su me pogodile dublje nego što sam očekivala.
Katarina je bila jedina koja me razumjela. “Ana, ponosna sam na tebe,” rekla je dok smo šetale parkom. “Znam koliko ti je teško reći ‘ne’, ali to je važno za tvoje zdravlje.”
Kako su tjedni prolazili, počela sam primjećivati promjene u sebi. Više nisam osjećala konstantan pritisak da udovoljim svima. Naučila sam cijeniti svoje vrijeme i energiju. No, s tim promjenama došle su i posljedice. Neki prijatelji su se udaljili jer više nisam bila uvijek dostupna.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u svom stanu i razmišljala o svemu što se dogodilo, osjetila sam mješavinu tuge i olakšanja. Tuga zbog izgubljenih odnosa, ali olakšanje jer sam napokon počela živjeti za sebe.
Pitala sam se: Je li moguće biti dobar prema drugima a da pritom ne zaboravimo na sebe? Možemo li pronaći ravnotežu između pomaganja drugima i brige o vlastitom blagostanju? Možda je odgovor negdje između tih krajnosti.