Baka je ostavila kuću meni – ali po koju cijenu?

“Nisi valjda zaboravila da danas ideš u bakinu kuću?” – mamin glas parao je tišinu mog malog stana u Zagrebu. Pogledala sam kroz prozor, kiša je neumorno lupala po limenom krovu, a ja sam osjećala kako mi se srce steže. “Nisam, mama. Znam da moram. Samo… imam puno posla na faksu, znaš da mi je ispit za tjedan dana.”

“Nema izgovora, Ana. Baka ti je ostavila kuću jer je vjerovala u tebe. Sada je red na tebi da pokažeš da si toga vrijedna. Tvoj otac i ja smo previše zauzeti, a znaš da tvoj brat Ivan nije za to. On ima svoju obitelj.”

Spustila sam slušalicu i sjela na rub kreveta. U glavi mi je odzvanjalo: “vrijedna nasljedstva”. Što to uopće znači? Baka je umrla prije tri mjeseca, a ja još nisam stigla ni oplakati kako treba. Umjesto toga, svaki vikend putujem iz Zagreba u malo selo kraj Siska, čistim prašinu, popravljam prozore, zalijevam vrt i slušam susjede kako šapuću: “Eto, mlada Ana preuzela je bakinu kuću. Baš da vidimo koliko će izdržati.”

Prvi put kad sam došla, kuća je mirisala na vlagu i stare knjige. U dnevnoj sobi još su visjele bakine slike – ona i djed na svadbi, mama kao djevojčica, ja kao beba u bakinom naručju. Sjedila sam na staroj fotelji i plakala, osjećajući se kao uljez u vlastitoj obitelji.

“Ana, dušo, jesi li stigla?” – začula sam susjedu Ružu kroz prozor. “Ako trebaš pomoć oko drva, samo reci. Tvoja baka je uvijek pomagala svima.”

“Hvala, teta Ružo, snaći ću se nekako.”

Ali nisam se snalazila. Svaki put kad bih došla, otkrila bih novi problem: krov prokišnjava, peć ne radi, vrt je zarastao. Mama bi me zvala svaku večer: “Jesi li provjerila podrum? Jesi li platila struju? Nemoj zaboraviti na porez!” Ivan bi samo slegnuo ramenima: “Znaš da ja ne mogu, posao, djeca…” Čak ni moj dečko, Dario, nije imao razumijevanja: “Zašto ti to radiš? To nije tvoj život. Dođi kod mene u Split, zaboravi na sve.”

Ali nisam mogla zaboraviti. Svaki put kad bih zatvorila oči, vidjela bih baku kako sjedi za stolom, plete i priča mi priče o svom djetinjstvu u Bosni, o ratu, o gladi, o tome kako je sve što ima stekla svojim rukama. “Kuća je dom samo ako u njoj ima ljubavi”, govorila bi.

Jedne subote, dok sam čistila tavan, pronašla sam kutiju s pismima. Baka je pisala mami dok je ova studirala u Sarajevu. U jednom pismu piše: “Draga moja Marija, nadam se da ćeš jednog dana znati cijeniti sve što imamo, ali još više želim da budeš sretna, gdje god bila.” Suze su mi klizile niz lice. Jesam li ja sretna? Ili samo pokušavam ispuniti tuđa očekivanja?

Navečer sam sjela za stol s mamom i Ivanom. “Ne mogu više sama”, rekla sam tiho. “Ova kuća… previše je za mene. Ne mogu stalno putovati, ne mogu sve sama popravljati, ne mogu biti i unuka i čuvarica tradicije i studentica i djevojka.”

Mama je uzdahnula: “Znam da ti nije lako, ali baka bi htjela da se brineš o kući. To je naša obiteljska čast.”

Ivan je odmahnuo rukom: “Ma pusti, Ana, prodaj kuću pa si riješi život. Što će ti sve to?”

“Ne mogu je prodati!” viknula sam, iznenađena vlastitom žestinom. “To je jedino što nam je ostalo od bake. Ali ne mogu ni ovako više.”

Dani su prolazili, a ja sam bila sve umornija. Na faksu sam padala ispite, s Darijem sam se sve češće svađala, a mama mi je zamjerala što nisam dovoljno dobra čuvarica bakine ostavštine. Jedne večeri, nakon još jedne svađe s Darijem, sjela sam na pod bakine kuhinje i plakala do jutra.

Tada sam odlučila: ne mogu više živjeti za druge. Nazvala sam mamu i Ivana i rekla im: “Ili ćete mi pomoći, ili ćemo zajedno odlučiti što ćemo s kućom. Ali više neću biti sama u ovome.” Mama je šutjela dugo, a onda tiho rekla: “Možda smo previše očekivali od tebe, Ana. Oprosti.”

Ivan je predložio da kuću iznajmimo nekoj obitelji iz sela, a ja sam pristala. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje. Baka bi možda bila tužna što više ne živimo u kući, ali vjerujem da bi razumjela.

Sada, kad prođem pored bakine kuće, srce mi ne stegne od tuge, nego od sjećanja na ljubav koju sam tamo osjetila. I pitam se: Koliko vrijedi nasljedstvo ako zbog njega izgubiš sebe? Je li obiteljska čast važnija od vlastite sreće? Što biste vi učinili na mom mjestu?