Između mene i majke: Priča o ljubavi koja boli
“Zašto nikad ne možeš biti kao tvoja sestra, Ivana?” Majčin glas odjekuje kroz stan, oštar kao nož, dok stojim u hodniku s torbom na ramenu. U tom trenutku, dok gledam njene stisnute usne i hladne oči, osjećam kako mi srce tone. “Mama, ja nisam Ivana. Ja sam Ana,” odgovaram tiho, ali ona odmahne rukom, kao da sam izgovorila nešto uvredljivo.
Odrasla sam u malom stanu u Novom Zagrebu, gdje su zidovi bili tanki, a očekivanja debela. Moja majka, Marija, bila je medicinska sestra – žena koja je život posvetila drugima, ali nikad nije imala strpljenja za mene. Otac, Zoran, bio je tih i povučen, uvijek negdje na poslu ili u garaži. Sestra Ivana bila je zlatno dijete: odlična učenica, sportašica, uvijek spremna pomoći. Ja sam bila ona druga – preosjetljiva, tvrdoglava, s glavom u oblacima.
Sjećam se jedne zime kad sam imala deset godina. Majka je došla s posla, umorna i nervozna. Ja sam crtala za stolom, a ona je pogledala moj crtež i rekla: “Šta će ti to? Od toga se ne živi. Uzmi knjigu, uči nešto pametno.” Tada sam prvi put osjetila sram zbog onoga što volim.
Godine su prolazile, a jaz između mene i majke postajao je sve dublji. Kad sam upisala srednju umjetničku školu, nastao je pravi rat u kući. “Sramotiš nas! Šta će selo reći? Svi doktori, inženjeri, a ti hoćeš biti neka slikarka!” vikala je. Otac je šutio, a Ivana je samo slegnula ramenima. “Pusti je, mama, možda joj prođe,” rekla bi.
Ali nije prošlo. Umjetnost je bila moj bijeg, moj spas. Svaki put kad bih uzela kist u ruke, osjećala sam se slobodno. No, ta sloboda imala je cijenu. Majka me sve više ignorirala, razgovarala sa mnom samo kad je morala. Ponekad bih čula kako susjedama priča: “Moja Ivana studira medicinu, a ova druga… ma ne pitaj.”
Najgore je bilo kad sam upoznala Amara. Amar je bio Bosanac iz Tuzle, student arhitekture u Zagrebu. Bio je nježan, pažljiv i prvi koji me gledao kao osobu, a ne kao projekt koji treba popraviti. Kad sam ga dovela kući na ručak, majka ga je odmjerila od glave do pete i kasnije mi šapnula: “Zar ti nije dosta što si nas osramotila školom? Sad još i Bosanac?”
Te večeri sam plakala u svojoj sobi dok je Amar slao poruke: “Ne brini, ljubavi, tvoja mama će me zavoljeti kad me upozna.” Nisam imala srca reći mu da to nije moguće.
S vremenom su se naši razgovori sveli na minimum. Majka bi me pitala: “Jesi li položila ispit?” ili “Kad ćeš naći pravi posao?” Nikad nije pitala jesam li sretna. Otac je pokušavao biti most između nas, ali nije znao kako. Ivana se odselila u Rijeku i rijetko dolazila kući.
Jednog dana, dok sam pripremala izložbu svojih slika u maloj galeriji u centru grada, majka je došla nenajavljeno. Stajala je ispred jedne slike – portreta žene s tužnim očima – i dugo gledala. Prišla sam joj nesigurno. “To si ti,” rekla sam tiho. Nije ništa rekla, samo je okrenula glavu i otišla.
Te noći nisam mogla spavati. Pitala sam se što još mogu učiniti da me prihvati. Da li da se odreknem svega što jesam? Da li da postanem ono što ona želi? Ali svaki put kad bih pokušala biti netko drugi, osjećala bih se kao da umirem iznutra.
Vrhunac je bio kad sam odlučila otići s Amarom u Sarajevo na godinu dana. Majka je poludjela. “Ako odeš, nemoj se vraćati!” vikala je kroz suze. Otac je samo sjedio za stolom i gledao u prazno. Spakirala sam stvari i otišla bez pozdrava.
U Sarajevu sam prvi put osjetila što znači biti slobodna. Amarova obitelj me prihvatila kao svoju kćerku. Njegova majka, Senada, grlila me svaki put kad bih došla kući s posla. “Ti si naša Ana,” govorila bi.
Ali rana koju mi je ostavila moja majka nije zarasla. Svake noći sanjala sam njen pogled – hladan, razočaran. Ponekad bih joj pisala poruke koje nikad nisam poslala: “Mama, zašto me ne voliš? Što sam ti učinila?”
Nakon godinu dana vratila sam se u Zagreb zbog posla. Amar je ostao u Sarajevu još nekoliko mjeseci. Prvi put kad sam došla kući, majka me dočekala na vratima. Nije ništa rekla, samo me pustila da prođem. U kuhinji je mirisalo na sarmu. Sjela sam za stol i čekala da nešto kaže.
“Jesi li sretna?” upitala je napokon tiho.
Pogledala sam je kroz suze. “Jesam, mama. Ali fališ mi. Fali mi ono što nikad nismo imale.”
Nije odgovorila. Samo je ustala i otišla u sobu.
Danas imam trideset godina. Živim sama u malom stanu na Trešnjevci, radim kao ilustratorica i povremeno posjećujem roditelje. S Amarom sam još uvijek zajedno, ali nismo se vjenčali – možda zato što još uvijek čekam da me netko prihvati onakvu kakva jesam.
Ponekad se pitam: Je li moguće voljeti majku koja te nikad nije prihvatila? Ili je ljubav prema roditelju nešto što nosimo u sebi bez obzira na sve? Što vi mislite – možemo li ikada biti potpuno svoji pred onima koji nas najviše bole?