Majčina Sjena: Između Duga i Slobode
“Jesi li mi opet zaboravila dati lijekove, Lejla?” Majčin glas, oštar i slab u isto vrijeme, presjekao je tišinu mog malog dnevnog boravka. Pogledala sam na sat – 18:07. Srce mi je preskočilo. Zaboravila sam. Opet. “Izvini, mama, evo sad ću ti donijeti,” promrmljala sam, osjećajući kako mi se grlo steže od srama i umora. Dok sam vadila tablete iz kutije, ruke su mi drhtale. Nije to prvi put da sam pogriješila otkako sam je dovela k sebi prije tri mjeseca, ali svaki put me pogodi kao prvi.
Nisam znala da će biti ovako teško. Kada je doktorica u Domu zdravlja rekla da mama više ne može sama, nisam ni trepnula. “Naravno da ću je uzeti k sebi,” rekla sam sestri Amri, koja živi u Zagrebu i javlja se samo kad treba poslati novac ili kad treba nešto odlučiti. “To je naša mama, neću je ostaviti samu.”
Ali nitko me nije pripremio na to da će mama svaku noć plakati za svojom kućom u Zenici, da će me optuživati što sam joj “uzela slobodu” i što joj “ne dam da umre na svom jastuku”. Nitko mi nije rekao da ću se osjećati kao zatvorenik u vlastitom stanu, da ću prestati viđati prijatelje, da će mi posao trpjeti jer kasnim zbog njezinih potreba. Nitko mi nije rekao da ću se osjećati kao loša kćerka čak i kad dajem sve od sebe.
“Lejla, gdje su mi papuče?” viknula je iz sobe. “Opet si ih sakrila!”
Udahnula sam duboko. “Nisam, mama, bile su ispod kreveta. Evo ih.”
“Ti misliš da sam ja luda, ali nisam. Sve vidim. Sve znam. Znaš li ti kako je meni?”
Sjedila sam na rubu kreveta i gledala je. Lice joj je bilo izborano, oči mutne, ali još uvijek oštre. “Znam, mama. Znam da ti je teško. I meni je.”
Nije odgovorila. Samo je okrenula glavu prema zidu. U tom trenutku sam poželjela nestati. Poželjela sam biti bilo gdje osim tu – u ovom stanu koji više nije moj, u ovom životu koji više nije moj.
Sutra je subota. Subote su najgore. Tada dolazi moj brat Dario, ali samo na sat vremena, s vrećicom iz Konzuma i osmijehom koji traje dok ne pogleda na sat. “Lejla, znaš da imam djecu, znaš da mi je žena bolesna…” uvijek isto. Nikad ne ostane dovoljno dugo da vidi kako mama noću ne može spavati, kako me zove svakih pola sata jer misli da je netko ušao u stan, kako mi ruke drhte kad joj mijenjam pelenu.
Jednom sam pokušala razgovarati s Amrom. “Ne mogu više, Amra. Ne mogu sama. Možda bi trebali razmisliti o domu?” Glas mi je bio tih, kao da se bojim da će me mama čuti kroz zidove.
“Lejla, kako te nije sram? Naša mama je cijeli život radila za nas! Zar bi je sad ostavila među strancima?”
Nisam imala snage odgovoriti. Samo sam spustila slušalicu i plakala. Plakala sam dugo, tiho, da me mama ne čuje. Jer ona uvijek čuje. I uvijek zna.
Ponekad se sjetim djetinjstva. Sjetim se kako me mama vodila na Baščaršiju, kako mi je kupovala ćevape i pričala priče o svom djetinjstvu u Travniku. Sjetim se kako me branila kad bi me učiteljica nepravedno optužila. Sjetim se kako je plakala kad sam otišla na fakultet u Mostar. Sjetim se svega, i onda me krivnja preplavi kao val. Kako mogu biti tako sebična? Kako mogu željeti svoj život natrag?
Ali onda dođe noć. Noć kad mama zaboravi gdje je. Kad me zove imenom svoje sestre, kad me moli da je vodim kući, kad me gleda kao stranca. Tada shvatim da više nije ona ista žena. I da ni ja više nisam ista Lejla.
Jedne večeri, dok sam joj mijenjala posteljinu, pitala me: “Lejla, hoćeš li i ti ovako završiti? Da te tvoja djeca gledaju kao teret?”
Nisam znala što da kažem. Nemam djece. Imam samo nju. I sebe, koja polako nestajem.
Nedavno sam otišla kod psihologinje. Prvi put u životu. “Lejla, morate misliti i na sebe. Ako vi padnete, tko će brinuti o vašoj mami?” rekla mi je. Ali kako da mislim na sebe kad me svi gledaju kao čudovište čim spomenem dom za starije? Kako da mislim na sebe kad me mama gleda tim očima punim tuge i razočaranja?
Ponekad poželim pobjeći. Samo otići, bez objašnjenja. Ali onda me pogleda, uhvati me za ruku i šapne: “Nemoj me ostaviti, Lejla. Bojim se.”
I ostanem. Svaki put ostanem.
Ali dok sjedim ovdje, pišući ove riječi, pitam se: koliko još mogu izdržati? Gdje je granica između ljubavi i žrtvovanja? Jesam li loša kćerka ako želim svoj život natrag?
Možda vi znate odgovor. Možda ste i vi bili na mom mjestu. Što biste vi učinili? Koliko daleko treba ići iz ljubavi prema roditelju – i gdje prestaje dužnost, a počinje pravo na vlastitu sreću?