Kad ljubav nije dovoljna: Ispovijest majke koja je izgubila kćer zbog novca

“Ne možeš više računati na mene, mama. Ne mogu ti stalno objašnjavati zašto mi treba pomoć!” Ana je viknula kroz slušalicu, a ja sam osjetila kako mi se ruke tresu. Sjedila sam za kuhinjskim stolom u našem malom stanu u Novom Zagrebu, gledajući kroz prozor u sivilo proljetnog dana. Srce mi je tuklo kao ludo, a suze su mi navirale na oči. “Ali, Ana… samo sam pitala kako ste ti i Filip. Nisam ništa tražila…” prošaptala sam, ali ona je već prekinula vezu.

Tog trenutka, kao da je netko ugasio svjetlo u meni. Cijeli život sam radila – prvo u tekstilnoj tvornici u Dugavama, pa kasnije kao čistačica u školi. Nikad nisam imala puno, ali Ana je uvijek imala sve što joj je trebalo: nove knjige, tenisice, izlete s razredom. Kad je upisala fakultet u Rijeci, prodala sam zlatni lančić koji mi je ostavila mama da joj platim stanarinu prva tri mjeseca. Nikad nisam žalila ni kune koju sam dala za nju.

Sjećam se kad mi je prvi put dovela Filipa, svog sina, mog unuka. Imao je dvije godine i smijao se dok je trčkarao po stanu. “Mama, vidi ga! Pravi mali vragolan!” smijala se Ana. Tada sam mislila da će mi starost biti ispunjena njegovim zagrljajima i njezinim osmijehom.

Ali stvari su se promijenile kad sam otišla u mirovinu. Moja mala penzija jedva je pokrivala režije i lijekove. Ana je tada već radila u jednoj banci na Trgu bana Jelačića, ali stalno se žalila na kredite i troškove. “Mama, možeš li mi posuditi za vrtić? Znaš da ću ti vratiti čim dobijem povišicu.” Naravno da sam joj dala ono malo što sam imala. Ali kad više nisam mogla – kad sam rekla da nemam – pogledala me kao stranca.

“Znaš li ti koliko košta život danas? Znaš li koliko sam se ja žrtvovala za tebe?” vikala je jednom dok smo sjedile u njenoj kuhinji. Filip je sjedio za stolom i slagao lego kocke. “Ana, ne moraš mi vraćati ništa. Samo želim da budemo zajedno…” pokušala sam, ali ona je ustala i rekla: “Možda bi bilo bolje da se neko vrijeme ne viđamo. Treba mi mir.”

Tjedni su prolazili bez poziva, bez poruka. Pokušavala sam joj slati poruke: “Kako ste? Nedostajete mi.” Nikad nije odgovorila. Jednom sam otišla pred njen stan na Trešnjevci, ali nije otvorila vrata. Čula sam Filipa kako viče: “Mama, baka je vani!”, ali ona mu je rekla: “Ne otvaraj.” Srce mi se slomilo.

Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li bila previše popustljiva? Jesam li trebala biti stroža? Sjećam se razgovora s prijateljicom Marijom iz susjedstva. “Znaš, Ljiljana, djeca danas misle da im roditelji sve duguju. Kad nestane novca, nestane i ljubavi.” Nisam joj htjela vjerovati.

Jedne večeri zazvonio je telefon. Bio je to Filip. “Bako, kad ćeš opet doći? Mama kaže da si bolesna.” Glas mu je bio tih i tužan. Suze su mi potekle niz lice. “Ne znam, dušo… Ali volim te najviše na svijetu.” U tom trenutku Ana mu je uzela telefon i prekinula vezu.

Počela sam sanjati mamu kako sjedi za šivaćom mašinom i šapuće: “Sve će biti dobro, Ljiljana.” Ali nije bilo dobro. Dani su prolazili u tišini, a ja sam gledala stare fotografije – Ana na prvoj pričesti, Ana s diplomom, Ana s Filipom u naručju.

Jednog dana stiglo mi je pismo iz banke – podsjetnik na dug koji sam podigla za Anin auto prije pet godina. Nisam imala odakle vratiti taj novac. Otišla sam do Centra za socijalnu skrb tražiti savjet. Socijalna radnica me gledala s razumijevanjem: “Nažalost, ovo nije rijedak slučaj. Djeca često zaborave što su roditelji učinili za njih kad dođu teška vremena.”

Pitala sam se gdje sam pogriješila. Je li moguće da ljubav majke vrijedi samo dok ima novca? Je li moguće da sam cijeli život gradila odnos koji se urušio čim nisam mogla više davati?

Jedne subote srela sam Anu na tržnici Dolac. Pogledala me hladno i prošla pored mene kao da sam nevidljiva. Ljudi su gledali, ali nitko nije rekao ništa.

Sada sjedim sama u stanu i pišem ovu priču jer ne znam više kako doći do nje. Ne znam kako objasniti bol koju osjećam svaki put kad vidim majku s djetetom u tramvaju ili čujem dječji smijeh kroz prozor.

Možda će netko od vas razumjeti moju tugu ili podijeliti svoje iskustvo. Možda će netko reći Ani koliko joj nedostajem.

Ponekad se pitam: Je li moguće da ljubav majke nikada nije dovoljna? Ili smo samo zaboravili što znači biti obitelj?