Nakon razvoda ostala sam bez doma: Gradim novu kuću, ali bojim se da ću opet pogriješiti s novim dečkom
“Ne mogu vjerovati da si mi to napravio, Ivane!” vrištala sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale iznad kutije s njegovim stvarima. “Nakon svega što smo prošli, ti… ti si me prevario s njom?”
Ivan je stajao na pragu naše dnevne sobe, pogleda prikovanog za pod. “Nije to tako, Jasmina… Molim te, pusti me da objasnim.”
Ali nije bilo više što objasniti. Tri godine sam osjećala da nešto nije u redu. Prvih deset godina braka bili smo sretni – ili sam barem ja tako mislila. Zajedno smo završili fakultet u Zagrebu, kupili stan na kredit, radili, štedjeli, planirali djecu. Onda je Ivan počeo kasniti s posla, donositi miris tuđeg parfema na košulji, skrivati mobitel. Prijateljica Mirela mi je šaptala: “Jasmina, otvori oči.” Nisam htjela vjerovati.
Kad sam ga uhvatila s Anom – kolegicom iz firme – svijet mi se srušio. U jednom danu izgubila sam muža, dom i sigurnost. Ivan je tražio razvod, a stan je bio na njegovo ime. Ostala sam bez ičega osim nekoliko kutija uspomena i starog auta.
Vratila sam se kod roditelja u malo selo kraj Tuzle. Mama je šutjela dok sam plakala noćima u sobi iz djetinjstva. Tata je samo uzdahnuo: “Znao sam da taj tvoj Ivan nije za tebe.”
Sramota me proždirala. Svi su znali – selo je malo, vijesti putuju brzo. “Jasmina se vratila… muž je ostavio zbog druge.” Susjede su me gledale sažaljivo dok sam išla po kruh u trgovinu. Pitala sam se hoću li ikad više biti svoja.
Ali nisam im htjela dati zadovoljstvo da me vide slomljenu. Pronašla sam posao u lokalnoj školi kao nastavnica hrvatskog jezika. Počela sam štedjeti svaku marku. Mama mi je rekla: “Imamo onu staru parcelu iza kuće. Zašto ne bi tu napravila nešto svoje?”
Tako je počela moja borba – ciglu po ciglu, dan po dan. Svaki vikend sam s tatom i bratom Edinom miješala beton, nosila daske, planirala gdje će biti prozori. Ruke su mi bile pune žuljeva, ali srce mi je prvi put nakon dugo vremena bilo mirno.
A onda se pojavio Edin. Bio je bratov prijatelj iz djetinjstva, razveden kao i ja, otac dvoje djece. Došao je pomoći oko krova. Prvi put kad smo ostali sami, pitao me: “Jasmina, bojiš li se opet voljeti?”
Nisam znala što reći. Pogledala sam ga u oči – bile su tople, iskrene, ali i pune tuge koju samo netko tko je prošao kroz isto može razumjeti.
Počeli smo se viđati češće – kava nakon posla, šetnje uz rijeku, razgovori do kasno u noć. Edin me slušao kad bih pričala o Ivanu, o izdaji, o tome kako me boli što nikad nisam imala djecu. On mi je pričao o svojoj bivšoj ženi Amri i kako se bori da bude dobar otac.
Moja mama nije bila oduševljena: “Jasmina, pazi se… Muškarci koji su već jednom otišli od žene znaju to opet napraviti.” Tata je bio tiši: “Bitno je da si ti sretna.”
Ali selo nije šutjelo. “Vidi je sad… jedva se rastavila pa već ima novog!” govorile su žene na tržnici. Brat mi je rekao: “Pusti ih, neka pričaju.”
Ipak, strah me nije napuštao. Svaki put kad bi Edin kasnio na dogovor ili zaboravio javiti se, srce bi mi preskočilo od nelagode. U glavi su mi odzvanjale Ivanove laži: “Kasnim zbog posla… Zaboravio sam mobitel…”
Jedne večeri dok smo sjedili na temelju moje buduće kuće pod zvijezdama, Edin me zagrlio i rekao: “Znam da ti nije lako vjerovati opet. Ali ja nisam Ivan.”
Pogledala sam ga kroz suze: “A što ako opet pogriješim? Što ako opet izgubim sve?”
Edin je šutio trenutak pa odgovorio: “Možda hoćeš. Ali možda ovaj put dobiješ više nego što misliš.”
Kuća raste polako – još nema krova ni prozora, ali ima temelje čvrste kao moje novo povjerenje u sebe samu. Svako jutro kad ustanem i pogledam kroz prozor svoje stare sobe prema gradilištu, osjećam ponos što nisam odustala.
Ali strah ne nestaje tek tako. Ponekad se pitam: Jesam li dovoljno jaka da opet volim? Hoću li ikad moći potpuno vjerovati nekome?
Možda vi znate odgovor bolje od mene: Kako ste vi naučili ponovno vjerovati nakon izdaje? Je li moguće izgraditi novi život kad su temelji jednom bili srušeni?