Škrtac u kući, ali darežljiv brat: Kako su me vlastiti iskorištavali
“Opet si zaboravio platiti struju, Gregore!” vikao je otac iz hodnika, dok sam ja sjedio za kuhinjskim stolom, zbrajajući račune. Ruke su mi drhtale dok sam gledao u iznos na papiru. “Nisam zaboravio, tata. Samo… čekam da mi isplate plaću. Znaš da uvijek sve platim na vrijeme.”
Majka je ušla tiho, noseći šalicu kave. “Ma pusti ga, Franjo. Gregor uvijek sve sredi. Nego, Gregore, možeš li mi posuditi još malo za lijekove? Znaš da mi je penzija mala.”
Nisam ni trepnuo. “Naravno, mama. Koliko ti treba?”
Tako je to uvijek bilo. Kad sam bio dijete, naučili su me da se novac ne baca. Skupljao sam kovanice u staroj limenci od keksa i brojao ih svake večeri prije spavanja. Sjećam se kako je brat Andrej znao doći i uzeti koju kunu, a ja bih mu oprostio jer je bio mlađi i uvijek gladan slatkiša.
Ali godine su prolazile, a Andrej je ostao isti. Sad više nije uzimao kovanice nego stotine kuna. “Brate, treba mi za auto. Znaš da bez auta ne mogu na posao,” govorio bi s onim svojim šarmantnim osmijehom. Ja bih mu dao, iako sam znao da ću idući tjedan morati štedjeti na hrani.
Moji prijatelji su me zadirkivali zbog škrtosti. “Gregor, ti si jedini čovjek koji vodi evidenciju o svakoj kavi koju popije!” smijao se Ivan dok smo sjedili u kafiću na Trgu bana Jelačića. Ali nisu znali da svaki moj izdatak ima svoje mjesto jer sam kod kuće bio bankomat bez limita.
Jedne večeri, dok sam sjedio sam u stanu, zazvonio je mobitel. “Gregore, možeš li mi posuditi još tisuću kuna? Obećavam vratit ću ti čim dobijem plaću,” čuo sam Andrejev glas.
“Andrej, već si mi dužan dvije tisuće. Znaš li ti koliko ja radim za taj novac?”
“Ma nemoj sad filozofirat’, brate! Znaš da ću vratit’. Ajde, molim te…”
Osjetio sam kako mi srce lupa. Znao sam da laže, ali nisam mogao reći ne. “Dobro, poslat ću ti sutra.”
Nisam spavao te noći. Gledao sam u strop i pitao se gdje sam pogriješio. Zašto uvijek popuštam? Zašto je njihova sreća važnija od moje?
Sutradan sam otišao kod roditelja na ručak. Majka je kuhala sarme, a otac je gledao televiziju. Andrej je sjedio za stolom i smijao se nekoj šali na mobitelu.
“Gregore, jesi donio novac?” upitala je majka tiho.
Izvadio sam novčanik i dao joj nekoliko stotina kuna. Pogledala me s onim pogledom koji govori ‘znam da ćeš uvijek biti tu’.
“Hvala ti, sine. Ne znam što bismo bez tebe.”
Andrej je samo klimnuo glavom i nastavio tipkati.
Nakon ručka, ostao sam sjediti za stolom dok su svi otišli svojim putem. Osjetio sam težinu u prsima. Nije to bio samo novac koji sam izgubio – bila je to moja snaga da kažem ‘dosta’.
Jednog dana, kad sam došao kući s posla, našao sam Andreja kako prekopava po mojoj ladici.
“Što radiš?” pitao sam iznenađeno.
“Treba mi tvoja kartica. Moram nešto hitno platiti online.”
“Andrej, dosta! Ovo više nema smisla!” viknuo sam prvi put u životu.
Zastao je i pogledao me kao da me prvi put vidi.
“Što ti je? Pa brat sam ti! Zar ne bi sve učinio za mene?”
Osjetio sam kako mi suze naviru na oči. “A tko će meni pomoći kad meni bude trebalo? Tko će meni vratiti sve ove godine?”
Andrej je slegnuo ramenima i izašao iz stana bez riječi.
Te večeri nazvala me majka. “Gregore, Andrej kaže da si ga izbacio iz stana. Kako možeš biti tako hladan prema svom bratu?”
Nisam znao što reći. Sjedio sam u mraku i slušao vlastito disanje.
Sljedećih dana nitko mi se nije javljao. Osjećao sam se kao izdajnik vlastite obitelji. Ali prvi put nakon dugo vremena imao sam nešto novca sa strane – za sebe.
Jedne nedjelje otišao sam na Sljeme sam. Gledao sam Zagreb pod sobom i pitao se: Je li ljubav prema obitelji uvijek žrtva vlastite sreće? Jesam li loš sin i brat jer sam napokon rekao ‘ne’?
Možda će mi netko reći – što vi mislite? Je li ispravno žrtvovati sebe za one koje voliš ili treba znati gdje je granica?