Kad sam prestala brijati noge: Priča o hrabrosti i prihvaćanju u zemlji predrasuda

“Jesi li normalna, Ivana? Pogledaj se! Sramotiš nas pred cijelim susjedstvom!” Majčin glas parao je tišinu subotnjeg jutra dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, još uvijek u pidžami, s šalicom kave u ruci. Pogledala sam prema prozoru, gdje su sunčeve zrake igrale po prašnjavom staklu, i pokušala ostati mirna. “Mama, to su samo dlačice. Moje tijelo, moj izbor. Zar nije važnije kakva sam osoba?”

Otac je šutio, ali njegov pogled bio je dovoljan. Onaj isti pogled kojim me znao ušutkati kad sam bila mala i kad bih postavila previše pitanja. Sada sam imala trideset i jednu godinu, ali osjećala sam se kao dijete koje je opet napravilo nešto pogrešno. “Ivana, ljudi pričaju. Tvoja teta Snježana mi je jučer rekla da si došla na rođendan s neobrijanim nogama. Kaže da su svi gledali. Zar ti nije neugodno?” nastavila je mama, glas joj je drhtao od bijesa i srama.

Duboko sam udahnula. “Ne želim više živjeti po tuđim pravilima. Umorna sam od toga da stalno moram nešto skrivati ili se prilagođavati. Ovo sam ja.”

U tom trenutku, brat Filip je ušao u kuhinju s mobitelom u ruci. “Ej, Ivana, vidi što su napisali na Facebooku! Neka cura iz kvarta te spominje u statusu – kaže da si feministkinja koja želi privući pažnju.”

Osjetila sam kako mi obrazi gore. Nisam željela biti tema tračeva, ali još manje sam htjela živjeti laž. U Bosni i Hrvatskoj, gdje se ženska tijela još uvijek promatraju kroz prizmu tradicije i očekivanja, moj izbor bio je mali bunt protiv svega što me godinama pritiskalo.

Prvi put kad sam izašla iz stana s neobrijanim nogama, bilo je ljeto. Vrućina je bila nesnosna, a ja sam obukla kratku suknju. Na tramvajskoj stanici dvije djevojke su me odmjerile od glave do pete i šaputale nešto između sebe. Stariji gospodin me pogledao s gađenjem. “Djevojko, zar te majka nije naučila higijeni?” promrmljao je dok je prolazio.

Tog dana vratila sam se kući slomljena. Plakala sam pod tušem, razmišljajući da uzmem britvicu i sve obrijem, samo da prestane boljeti. Ali onda sam se sjetila svih onih trenutaka kad sam mrzila svoje tijelo jer nije bilo dovoljno glatko, dovoljno mršavo, dovoljno lijepo za tuđe oči.

Moja najbolja prijateljica Lejla bila je jedina koja me podržala. “Ivana, znaš li koliko si hrabra? Ja još uvijek ne mogu ni zamisliti da dođem na posao s dlačicama na nogama. Ljudi bi me pojeli.” Smijale smo se zajedno, ali iza smijeha osjećala se tuga – koliko nas je zarobljeno u tuđim očekivanjima?

Na poslu su kolege počeli šaptati iza leđa. Jedan dan mi je kolegica Ana prišla dok smo pile kavu na pauzi. “Ivana, mogu li te nešto pitati? Zašto to radiš? Znaš da te ljudi gledaju čudno…” Pogledala sam je ravno u oči: “Ana, umorna sam od toga da stalno moram biti netko drugi. Ako me netko ne može prihvatiti zbog nekoliko dlačica, onda možda nije vrijedan mog vremena.”

Nisam očekivala podršku od svih, ali nisam ni bila spremna na količinu osude koja me zadesila. U tramvaju su ljudi znali buljiti u moje noge kao da sam izložak u muzeju čudaka. Na obiteljskim okupljanjima teta Snježana bi svaki put teatralno uzdahnula kad bih prešla prag: “Evo naše revolucionarke!”

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom nakon večere, tata je tiho rekao: “Ivana, znaš da te volimo. Samo… bojimo se za tebe. Ljudi nisu uvijek dobri prema onima koji su drugačiji.” Pogledala sam ga i prvi put vidjela strah u njegovim očima – strah da će me društvo slomiti.

Ali nisam željela više živjeti u strahu. Počela sam pisati blog o svom iskustvu. Prvi tekst bio je naslovljen: “Moje tijelo nije vaša stvar.” U početku su komentari bili užasni – vrijeđanja, ismijavanja, čak i prijetnje. Ali onda su počele stizati poruke podrške: žene iz Sarajeva, Splita, Zagreba pisale su mi kako su i same umorne od stalnog pritiska da budu savršene.

Jednog dana dobila sam poruku od djevojke iz Mostara: “Ivana, zahvaljujući tebi skupila sam hrabrost da prvi put odem na bazen bez brijanja nogu. Osjećala sam se slobodno kao nikad prije.” Plakala sam čitajući tu poruku – shvatila sam da moj mali bunt ima smisla.

Ali borba nije prestajala. Mama je uporno pokušavala nagovoriti me da se predomislim: “Ivana, zar ne želiš jednog dana imati muža? Koji će te muškarac htjeti takvu?” Smijala sam se kroz suze: “Mama, ako me netko ne može voljeti ovakvu kakva jesam, onda mi takav ni ne treba.” Brat Filip mi je jednom rekao: “Znaš da te volim, ali stvarno ne razumijem zašto to radiš sebi.” Odgovorila sam mu: “Ne radim to sebi nego za sebe. To je razlika.”

S vremenom su se neki ljudi navikli na moju odluku; drugi nisu nikad prestali komentirati. Ali ja sam naučila voljeti svoje tijelo onakvo kakvo jest – s dlačicama ili bez njih.

Danas hodam ulicom podignute glave. Znam da će uvijek biti onih koji će osuđivati, ali više ne dopuštam da njihovo mišljenje određuje moju vrijednost.

Ponekad se pitam: Zašto nam je toliko teško prihvatiti različitost? Zašto žensko tijelo mora biti bojno polje tuđih očekivanja? Možda ćete vi znati odgovor.