Nije svaki princ onaj kojeg zamišljaš – Priča o izgubljenim snovima i pronalasku sebe

“Ne mogu vjerovati da si to napravio, Dario!” povikala sam, glas mi je drhtao, a suze su mi već pekle obraze. Stajala sam nasred dnevne sobe, dok je on, moj princ iz snova, gledao u pod kao da ga je sram. “Nije to tako kako misliš, Lana…” promucao je, ali ja nisam mogla više slušati. Sve ono što sam mjesecima gradila u svojoj glavi – slike savršene veze, budućnosti, zajedničkih putovanja na more u Makarsku, šetnji po Sarajevu – srušilo se u jednom trenu.

Moja mama, Jasna, ušla je tiho, ali odlučno. “Dosta je bilo. Ovdje se ne viče. Lana, dođi sa mnom.” Povukla me za ruku u kuhinju, gdje je miris kave i svježe pečenih kiflica pokušavao ublažiti bol. Sjela sam za stol, glave spuštene među dlanove. “Mama, zašto uvijek ja biram pogrešne? Zašto sam tako naivna?”

Ona je uzdahnula, pogladila me po kosi. “Zato što vjeruješ ljudima. To nije slabost, nego snaga. Ali moraš naučiti razlikovati bajku od stvarnosti. Dario nije tvoj princ. On je samo običan dečko s puno mana.”

Sjećam se kad sam ga prvi put vidjela na fakultetu u Zagrebu. Bio je najglasniji u društvu, uvijek okružen curama, ali meni se činilo da vidi samo mene. Prvi put kad me pozvao na kavu u onaj mali kafić kod Trga bana Jelačića, osjećala sam se kao da sam osvojila jackpot. Moje prijateljice, Ivana i Mirela, bile su ljubomorne. “Lana, pazi se, on voli flertati,” upozoravala me Ivana. Nisam slušala. Mislila sam da sam ja ta koja će ga promijeniti.

Ali onda sam ga zatekla s Anom, mojom kolegicom iz Mostara. Njihovi pogledi, smijeh, ruka na njenom koljenu… Sve mi je bilo jasno. “Nije to ništa, Lana, samo smo prijatelji,” lagao je Dario. Ali ja sam znala. I mrzila sam sebe što sam mu vjerovala.

Nakon tog dana povukla sam se u sebe. Dani su prolazili u magli. Na predavanjima nisam mogla pratiti, ocjene su mi padale. Mama je sve primijetila. “Lana, život nije stao. Znam da boli, ali moraš dalje. Sjeti se tko si bila prije njega.”

Ali tko sam ja bila? Djevojka iz malog mjesta kraj Tuzle, koja je sanjala velike snove. Tata je otišao kad sam imala deset godina. Mama je radila dva posla da nas prehrani. Uvijek me učila da budem jaka. Ali ja sam samo željela nekoga tko će me voljeti.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u sobi, stigla mi je poruka od starog prijatelja, Edina. “Ej, Lana, dugo se nismo čuli. Kako si?” Nisam imala snage za razgovor, ali nešto u njegovim riječima bilo je iskreno. Počeli smo se dopisivati. Edin je bio sve ono što Dario nije – tih, pažljiv, nikad napadan. Sjećam se kad smo kao djeca zajedno brali šljive kod njegove bake u Brčkom. S njim sam uvijek bila svoja.

Polako sam se vraćala sebi. Počela sam opet izlaziti s prijateljicama. Ivana me vodila na koncerte u Tvornicu kulture, Mirela na izložbe u MSU. Smijale smo se, plakale, pričale o svemu. Mama je bila moj oslonac. “Lana, ne traži sreću u drugima. Pronađi je u sebi.”

Jednog dana Edin je došao u Zagreb zbog posla. Pozvao me na kavu. Sjedili smo satima na klupi u Maksimiru. Pričali smo o svemu – o djetinjstvu, o strahovima, o tome kako je teško biti svoj kad svi očekuju nešto drugo. “Znaš, Lana, uvijek sam te volio. Ali nikad nisam imao hrabrosti reći ti to,” priznao je tiho.

Osjetila sam kako mi srce lupa, ali ovaj put nije bilo onog ludog uzbuđenja, nego mir. Kao da sam napokon stigla kući. “I ja sam tebe uvijek trebala, Edine. Samo nisam znala kako to reći.”

Nije bilo vatrometa, ni filmskih scena. Samo dvoje ljudi koji su preživjeli svoje oluje i sada sjede zajedno, dijeleći tišinu. Mama je bila sretna. “Vidiš, Lana, prava ljubav ne viče. Ona šapuće.”

Dario mi se javio još nekoliko puta, pokušavao objasniti, tražio oprost. Nisam mu zamjerila. Shvatila sam da nije on kriv za moje snove – ja sam ih sama stvorila. Oprostila sam sebi što sam bila naivna.

Danas, kad prođem pored onog kafića na Trgu, nasmijem se sama sebi. Više ne tražim bajke. Pronašla sam vrijednost u svakodnevnim sitnicama – u razgovoru s mamom, u šetnji s Edinom, u mirisu svježe kave. Naučila sam voljeti sebe.

Ponekad se pitam: koliko nas još živi tuđe snove, a zaboravlja svoje? Koliko nas još čeka princa, dok pravi čovjek sjedi tik do nas i šuti?