Na stepenicama: Bijeg iz tame i potraga za svjetlom
„Mama, hoće li nas tata pronaći?“ šapće mi Lejla dok joj ruke drhte, a oči traže sigurnost u mom pogledu. Na stepenicama zgrade, u mraku, hladnoća mi prodire kroz tanku jaknu, ali još više me reže osjećaj izdaje. Nisam imala gdje drugo – nakon što sam s dvoje djece istrčala iz stana, jedina osoba kojoj sam vjerovala bila je Sanja. Ali kad sam joj pozvonila, otvorila je vrata samo na pola, pogledala me od glave do pete i rekla: „Ne mogu, Azra. Moj muž… znaš kakav je. Ne smijem.“ Vrata su se zatvorila tiše nego što su se otvorila, ali taj zvuk mi je parao srce.
Sjedim sada na tim stepenicama, Lejla i Amar sklupčani uz mene. Amar ne pita ništa – samo gleda u pod, kao da tamo može pronaći odgovore. U glavi mi odzvanjaju riječi koje mi je muž sinoć vikao: „Nisi ti ništa bez mene! Tko će te htjeti s dvoje djece? Gdje misliš da ćeš?“ Nisam znala odgovor tada, ne znam ni sada. Ali znala sam da više ne mogu ostati.
Mobitel mi je prazan. Novčanik skoro prazan. U torbi samo pelene, dvije čokoladice i Lejlina plišana žirafa. Gledam kroz prozor stubišta – vani je još mrak, a svjetla grada trepere kao da mi se rugaju. Sjetim se majke u Sarajevu, ali ona mi je još prije dvije godine rekla: „Ti si izabrala svog muža, sad trpi.“ Nije htjela ni čuti za razvod, a kamoli za bijeg.
„Mama, gladan sam“, šapće Amar. Srce mi se stegne. Vadim čokoladicu i dijelim je napola. „Evo, dušo. Sutra ćemo nešto bolje pojesti.“ Lažem – ne znam gdje ćemo biti sutra.
Sanja mi šalje poruku: „Oprosti, Azra. Ne mogu riskirati. Ako ti treba novac, mogu ti ostaviti nešto ispod otirača.“ Gledam poruku i osjećam kako mi suze naviru. Nije novac ono što mi treba – treba mi netko da me zagrli i kaže da će sve biti dobro.
Sjećam se dana kad sam prvi put upoznala Adnana. Bio je šarmantan, duhovit, znao je pričati viceve i uvijek je imao osmijeh za mene. Moja mama ga je odmah zavoljela: „Eto, napokon si našla pravog Bosanca.“ Prve godine braka bile su kao iz bajke – vikendi na moru kod njegove tetke u Makarskoj, zajedničke kave na Korzu, planovi o velikoj obitelji. A onda je došao prvi udarac – „Nisam mislio“, rekao je tada. Oprostila sam. Drugi put je bilo gore. Treći put sam već znala što slijedi.
„Mama, hoćemo li opet kući?“ pita Lejla tiho. „Nećemo, ljubavi. Idemo negdje gdje će nam biti bolje.“ Ne znam gdje je to bolje, ali moram vjerovati da postoji.
Odjednom čujem korake niz stepenice. Srce mi preskoči – možda je Adnan krenuo za nama? Ali to je samo susjedka Ružica iz trećeg kata. Pogleda nas i zastane: „Azra? Što radiš ovdje s djecom?“
Ne znam što da kažem pa samo slegnem ramenima. Ružica pogleda djecu pa mene: „Hajde gore kod mene na čaj. Ne možeš ovako.“
U njenom stanu miriše na limun i lavandu. Djeca sjede za stolom i piju topli kakao dok Ružica kuha čaj za mene. „Znaš“, kaže tiho dok djeca ne slušaju, „i ja sam jednom bježala od muža. Nije lako. Ali nisi sama.“
Te riječi me pogode jače nego bilo koja uvreda koju sam ikad čula od Adnana. Nisam sama. Možda ima još ljudi koji bi razumjeli.
Ružica mi daje broj od centra za socijalnu skrb i kaže: „Nazovi ih ujutro. Imaju sklonište za žene i djecu.“
Te noći spavamo na njenom kauču. Djeca prvi put mirno spavaju nakon dugo vremena. Ja gledam u strop i razmišljam o svemu što sam prošla – o danima kad sam vjerovala da ljubav može sve popraviti, o noćima kad sam šaptom plakala da ih djeca ne čuju.
Ujutro Ružica pravi doručak – jaja na oko i kruh s maslacem. Djeca jedu s osmijehom, a ja prvi put nakon dugo vremena osjećam trunku nade.
Nazivam centar za socijalnu skrb. Žena s druge strane linije zvuči umorno ali ljubazno: „Imamo mjesto za vas i djecu. Dođite odmah.“
Pakujem torbu i zahvaljujem Ružici kroz suze. Ona me grli: „Samo hrabro, Azra.“
Dok izlazim iz zgrade s djecom za ruku, osjećam kako mi srce lupa od straha ali i od olakšanja. Ne znam što nas čeka, ali znam da više nikad neću dozvoliti da nas netko povrijedi.
Ponekad se pitam – koliko nas još sjedi na tim hladnim stepenicama, čekajući da netko otvori vrata? Koliko nas još šuti zbog straha ili srama? Možda je vrijeme da progovorimo – možda je vrijeme da budemo tu jedni za druge.