Težina ljubavi: Kada pomoć boli
“Mama, možeš li mi opet posuditi za stanarinu?” Filipov glas bio je tih, ali u njemu sam čula onu poznatu mješavinu srama i očekivanja. Stajala sam nasred kuhinje, ruke mi drhtale dok sam stiskala šalicu kave. Damir je sjedio za stolom, novine su mu ležale u krilu, ali pogled je bio prikovan za nas.
“Filip, znaš da ne možemo stalno ovako,” rekla sam tiho, ali odlučno. U meni se lomilo tisuću osjećaja – ljubav, briga, strah, ali i ljutnja. Koliko još puta ću spašavati svog sina iz istih problema?
Damir je uzdahnuo i odložio novine. “Daj mu još jednom, Ana. Nećeš valjda sada okrenuti leđa vlastitom djetetu?”
“Ne radi se o tome!” povisila sam glas, iznenadivši i sebe i njih. “Radi se o tome da ga stalno spašavamo, a on ne uči ništa!”
Filip je spustio pogled. Znao je da sam u pravu, ali znao je i da ću popustiti. Uvijek popustim. Tako je bilo otkad se vratio iz Rijeke, gdje je studirao ekonomiju, ali nikad nije završio fakultet. Prvo su bile sitne laži – izgubljen indeks, problemi s profesorima, pa onda problemi s cimerima, pa s novcem. Svaki put bih ga izvlačila, svaki put bih vjerovala da će ovaj put biti drugačije.
Ali nije bilo drugačije. Sad ima 27 godina, radi povremeno u jednom kafiću na Trešnjevci, ali novca nikad nema dovoljno. Kaže da traži bolji posao, ali ja više ne znam što je istina, a što izgovor.
Damir i ja smo se sve češće svađali zbog njega. Damir bi tvrdio da je Filip samo u lošem periodu i da će se izvući ako mu damo vremena. Ja sam osjećala da vrijeme curi i da naš sin tone sve dublje.
Jedne večeri, dok sam slagala veš u spavaćoj sobi, Damir je ušao bez kucanja.
“Ana, moraš prestati s tim. Znam da ti je teško gledati ga ovakvog, ali nije više dijete. Ako ga stalno spašavaš, nikad neće naučiti odgovornost.”
Okrenula sam se prema njemu, suze su mi navrle na oči. “A što ako ga pustim i on propadne? Što ako mu se nešto dogodi? Kako ću onda živjeti sama sa sobom?”
Damir me zagrlio, ali osjećala sam se kao da stojim na rubu provalije. Nisam znala što je ispravno.
Sljedećih tjedana Filip je postajao sve povučeniji. Više nije dolazio na ručkove nedjeljom. Nisam znala gdje je ni s kim se druži. Jedne noći zazvonio mi je mobitel oko dva ujutro.
“Mama… možeš li doći po mene?” Glas mu je bio promukao, slomljen.
Obukla sam kaput preko pidžame i sjela u auto. Našla sam ga na tramvajskoj stanici kod Savskog mosta. Bio je pijan, oči crvene od plača.
“Oprosti… Znam da sam razočarao…” šapnuo je dok sam ga vozila kući.
Te noći nisam spavala. Damir je šutio za doručkom, a Filip je otišao bez riječi.
Nakon tog incidenta odlučila sam potražiti pomoć. Prijavila sam se na grupu podrške za roditelje odrasle djece s problemima ovisnosti i nezaposlenosti. Tamo sam prvi put čula rečenicu koja mi se urezala u srce: “Ponekad ljubav znači pustiti dijete da padne.” Nisam znala imam li tu snagu.
Jednog dana Filip se pojavio na vratima s koferom u ruci.
“Mama… Tata… Odlazim kod prijatelja. Moram probati sam. Nemojte me zvati ni slati novac. Ako padnem, padnem sam.”
Stajala sam na pragu i gledala ga kako odlazi niz ulicu. Srce mi se kidalo, ali znala sam da je to jedini način.
Prošlo je nekoliko mjeseci bez vijesti od Filipa. Svaki dan sam gledala njegovu sobu, mirisala njegove majice koje su ostale u ormaru. Damir me tješio koliko je mogao, ali oboje smo patili.
Jednog jutra zazvonio je mobitel.
“Mama… Dobio sam posao u jednoj firmi na Velesajmu! Nije puno, ali sam uspio sam!”
Plakala sam od sreće i tuge istovremeno. Znala sam da smo napravili pravu stvar, ali cijena koju smo platili bila je visoka.
Ponekad se pitam: Jesam li bila dobra majka ili sam predugo držala sina za ruku? Gdje završava ljubav, a počinje šteta? Može li roditelj ikada prestati brinuti?