U sjeni pauze za ručak: Povjerenje na prodaju
“Hajde, Damire, plati ti danas, sutra sam ja na redu!” Amar mi se nasmiješio preko stola u kantini, dok je u ruci vrtio plastičnu vilicu. Njegov osmijeh bio je širok, ali oči su mu bježale prema vratima, kao da već planira bijeg. Znao sam taj pogled – vidio sam ga kod ljudi koji su navikli dobivati više nego što daju. Ali, eto, opet sam popustio.
“Nema problema, Amar. Samo nemoj zaboraviti sutra, znaš da mi je zadnja marka,” odgovorio sam, pokušavajući zvučati ležerno, iako mi je u stomaku nešto zadrhtalo. Možda je to bio predosjećaj.
Radim kao smjenski vođa u tvornici na Stupu. Nije to posao iz snova, ali daje kruh mojoj ženi Jasmini i našem sinu Lejli. Svaki dan gledam iste ljude, slušam iste priče o kreditima, bolestima i nepravdi. Ali uvijek sam vjerovao da među nama postoji neka vrsta solidarnosti – barem dok traje pauza za ručak.
Tog dana, kad smo se vratili na liniju, Amar je nestao prije nego što sam stigao pitati kad će vratiti novac. “Ma sutra će,” tješio sam se. Ali sutra je došao i prošao. I prekosutra. Amar je izbjegavao moj pogled, uvijek zauzet, uvijek negdje žuri. Počeo sam osjećati gorčinu svaki put kad bih ga vidio kako se smije s drugim kolegama.
Jednog dana, dok smo slagali kutije na palete, nisam više mogao izdržati.
“Amare, imaš li možda onih deset maraka od ručka?” pitao sam tiho, da ne čuju drugi.
On se nasmijao: “Ma Damire, zaboravio sam skroz! Znaš kako je, žena mi bolesna, djeca traže… Bit će, obećavam!”
Znao sam da laže. Svi znamo kad netko laže – to je ona posebna nelagoda u zraku. Ali nisam imao snage raspravljati se. Osjećao sam se glupo i iskorišteno.
Navečer kod kuće Jasmina me gledala dok sam šutio nad tanjirom graha.
“Šta ti je? Opet problemi na poslu?”
“Ma nije ništa… samo sitnice,” slagao sam. Nisam htio priznati da me boli što me netko tako lako preveslao.
Ali nije bila sitnica. Počeo sam sumnjati u sve oko sebe – jesu li i drugi kolege iskreni? Je li prijateljstvo samo dok traje korist? Počeo sam primjećivati male stvari: kako Sead uvijek nestane kad treba pomoći oko čišćenja strojeva; kako Mirela uvijek traži cigarete ali nikad ne kupi kutiju; kako šefica Sanela obećava slobodan dan pa zaboravi.
Jednog dana, dok smo sjedili za stolom u kantini, povela se priča o povjerenju.
“Znaš šta je najgore? Kad te izda neko svoj,” rekao je Sead.
“A šta očekuješ? Svi gledaju sebe,” ubacila se Mirela.
Slušao sam ih i osjećao kako mi srce postaje tvrđe. Počeo sam odbijati pozive na kafu, prestao sam dijeliti sendviče i cigarete. Povukao sam se u sebe.
Ali onda mi je prišao Adnan, najtiši među nama.
“Damire, vidim da si nešto utučen. Hoćeš kafu? Ja častim danas.”
Pogledao sam ga iznenađeno. “Ma ne treba, Adnane…”
“Treba. Znam kako je kad te neko prevesla. I mene su jednom tako… Ali znaš šta? Ne možeš zbog jednog pokvarenjaka izgubiti vjeru u sve ljude.”
Te riječi su me pogodile jače nego što bih priznao. Možda stvarno nije rješenje zatvoriti se. Možda treba naučiti postaviti granice – reći NE kad treba – ali ne i prestati vjerovati svima.
Nekoliko dana kasnije Amar mi je prišao s deset maraka u ruci.
“Evo ti ono od ručka. Izvini što sam kasnio… Znaš kako je kod mene haos.”
Uzeo sam novac bez riječi. Nisam mu zamjerio – ali nisam mu više ni vjerovao kao prije.
Navečer sam dugo razmišljao o svemu. Jesmo li mi Balkanci stvarno naivni ili samo želimo vjerovati da nismo sami? Gdje je granica između pomoći i iskorištavanja?
Možda ste i vi imali sličnu situaciju – jeste li oprostili ili ste podigli zidove oko sebe? Koliko puta čovjek može dati povjerenje prije nego što ga potpuno izgubi?