Tuđa kći pod mojim krovom: Priča o ljubavi, boli i granicama

“Ne možeš mi govoriti što da radim! Nisi mi mama!” Ena je viknula iz sveg glasa, a meni su ruke zadrhtale dok sam stajala na vratima njene sobe. Miris jeftinog laka za nokte i cigareta širio se prostorijom. Gledala me ravno u oči, prkosna, s onim istim pogledom kakav je imala njena pokojna majka, žena koju nikad nisam upoznala, ali čiju sam sjenu osjećala u svakom kutku našeg stana u Novom Zagrebu.

Kad sam prije šest godina upoznala Damira, nisam ni slutila da će ljubav prema njemu značiti i borbu za mjesto u životu njegove kćeri. Ena je tada imala trinaest godina, a ja sam bila žena koja je već izgubila nadu da će imati vlastitu djecu. Sudbina je htjela da postanem majka samo jednom – i to ne svojoj krvi. “Bit će teško, ali vrijedi pokušati”, govorila sam sebi dok sam gledala Damira kako pokušava spojiti kraj s krajem, radeći po dvanaest sati dnevno kao vozač tramvaja.

Prvi mjeseci su bili puni nade. Ena je bila tiha, povučena, ali činilo se da me prihvaća. Kuhale smo zajedno, gledale sapunice, smijale se sitnicama. No, kako su godine prolazile, zid između nas postajao je sve deblji. Počela je izostajati iz škole, vraćati se kasno, donositi kući loše ocjene i još gore društvo. Damir je bio iscrpljen, a ja sam ostajala sama s njenim bijesom i tugom.

Jedne večeri, dok sam skupljala njene razbacane knjige, pronašla sam pismo. Pisala ga je svojoj prijateljici Lejli: “Mrzim ovu ženu. Misli da može zamijeniti moju mamu. Nikad neće biti dio mene.” Suze su mi navrle na oči. Nisam znala što je gore – njena mržnja ili moja nemoć.

“Zašto se trudiš oko nje?” pitala me jednom prijateljica Ivana dok smo pile kavu na terasi. “Nije tvoja krv. Pogledaj, ni hvala ti ne kaže.”

Ali kako da ne pokušam? Kako da ne dam sve od sebe kad gledam Damira kako se slama pod teretom života, kad vidim Enu kako luta izgubljena, bez majke, bez uporišta? Ipak, svaki moj pokušaj završavao je svađom.

“Ena, molim te, barem završi srednju školu. Zbog sebe, ne zbog mene.”

“Ti meni ne možeš govoriti što je dobro za mene! Gdje si bila kad mi je mama umrla?!”

Nisam imala odgovor. Nisam bila tu. Nisam mogla biti. Ali sada sam tu, svaki dan, svaku noć kad se ne vrati do ponoći, svako jutro kad joj kuham kavu i ostavljam sendvič na stolu.

Jednog dana, stigla je policija. Ena je uhvaćena s društvom kako pije u parku. Damir je bio na rubu živaca. “Ne mogu više, Jasmina. Ne znam što da radim s njom.”

Tada sam prvi put povisila glas na Enu. “Dosta! Znaš li koliko nas boli gledati te ovakvu? Znaš li koliko se trudimo?”

Pogledala me s prezirom. “Ti se trudiš? Zašto? Da bi Damir bio sretan? Nikad me nećeš voljeti kao što bi voljela svoje dijete.”

Možda je bila u pravu. Možda nikad neću moći voljeti Enu kao što bih voljela svoje dijete. Ali zar ljubav mora biti ista? Zar nije dovoljno što svako jutro ustajem s nadom da će danas biti bolje?

Prošle zime Ena je nestala na tri dana. Damir i ja smo pretražili cijeli grad, zvali bolnice, policiju, njene prijatelje. Kad se vratila, iscrpljena i promrzla, samo je prošla pored mene bez riječi. Te noći sam plakala kao nikad prije. Damir me zagrlio: “Znam da ti nije lako. Ali ti si jedina koja se još trudi.”

Ponekad mislim da sam pogriješila što sam se toliko dala. Da sam trebala biti hladnija, distanciranija, kao što su mi mnogi savjetovali. Ali nisam mogla. Nisam znala drugačije.

Danas Ena ima devetnaest godina. Nema završenu školu, nema posao, ali ima mene i Damira. I dalje se svađamo, i dalje me gleda kao stranca, ali ponekad, u rijetkim trenucima, uhvatim je kako mi se nasmiješi dok misli da ne gledam.

Možda nikad neću dobiti zahvalnost koju očekujem. Možda nikad neću biti njena majka. Ali svaki dan se pitam: što bi bilo da sam odustala? Bi li Ena bila još izgubljenija? Bi li Damir bio sam?

Možda je podizanje tuđeg djeteta nezahvalan posao. Možda je to borba bez kraja i priznanja. Ali zar nije svaka ljubav na neki način borba? Zar nije vrijedno pokušati, makar samo zbog jednog osmijeha?

Ponekad se pitam: ima li smisla davati sebe nekome tko te ne želi? Ili je prava snaga u tome da voliš i kad ne dobiješ ništa zauzvrat? Što vi mislite – vrijedi li boriti se za tuđe dijete?