Nikada nisam mislila da će me moj sin zaboraviti: Priča Alme iz Sarajeva

“Adnane, zar stvarno nemaš vremena ni na kafu doći?” moj glas je drhtao dok sam držala mobitel, gledajući kroz prozor na kišni sarajevski dan. S druge strane tišina, pa uzdah. “Mama, znaš da radim, Mirela ima obaveza, a i Sara je bolesna…”

Nisam ni stigla odgovoriti, već je razgovor završio. Ostala sam sjediti u tišini, osjećajući kako mi se srce steže. Prije sedam godina, kad se Adnan oženio Mirelom, bila sam najsretnija majka na svijetu. Sjećam se tog dana kao da je jučer bio – smijeh, pjesma, rodbina iz cijele Bosne i Hrvatske. Tada sam vjerovala da će naša porodica biti još jača, da ću dobiti kćerku koju nikad nisam imala.

Ali, ubrzo sam shvatila da sam u njihovom životu samo gost. Mirela je uvijek bila ljubazna, ali hladna. Nikad nije tražila moju pomoć, nikad nije pitala za savjet. Kad sam pokušala donijeti pitu ili poklon za unuku, samo bi kratko rekla: “Hvala, Alma, ali nije trebalo.” Osjećala sam se kao da ulazim u tuđi stan, a ne u dom svog sina.

Jednog dana, prije tri godine, skupila sam hrabrost i pitala Mirelu: “Mogu li ja pokupiti Saru iz vrtića? Znam da ti je teško s poslom.” Pogledala me preko naočala, onako kako to samo ona zna, i rekla: “Hvala, ali Adnan će je pokupiti. Ne želim da se Sara navikava na druge rutine.”

Te riječi su me zaboljele više nego što sam htjela priznati. Nisam joj ništa odgovorila, samo sam otišla kući i plakala. Od tada sam se povukla, ali srce mi nije dalo mira. Svaki put kad bih vidjela slike na Facebooku – njih troje na izletu, rođendani, praznici – osjećala sam se kao da gledam tuđi život. Moj sin, moja krv, a ja sam postala stranac.

Pokušavala sam razgovarati s Adnanom. “Sine, zašto me izbjegavate? Šta sam pogriješila?” On bi uvijek odgovorio isto: “Mama, ne izbjegavamo te. Samo imamo puno obaveza.” Ali ja sam znala da to nije istina. Osjećala sam zid između nas, zid koji je rastao svakim danom.

Moja sestra Sanja, koja živi u Zagrebu, često mi je govorila: “Alma, pusti ih. Djeca danas imaju svoje živote. Ne možeš ih tjerati da te vole.” Ali kako da pustim? Kako da zaboravim dijete koje sam nosila devet mjeseci, koje sam podizala sama nakon što nas je muž napustio?

Jedne večeri, dok sam sjedila sama uz prozor, odlučila sam otići do njih bez najave. Kupila sam Sarinu omiljenu čokoladu i krenula. Kad sam stigla, Mirela je otvorila vrata i iznenađeno me pogledala. “Alma, nisi zvala. Sad baš spremamo Saru za spavanje. Možda drugi put?”

Osjetila sam kako mi suze naviru. “Samo sam htjela vidjeti unuku na pet minuta…”

“Adnan je umoran, a Sara mora rano u vrtić. Stvarno nije zgodno sada,” rekla je, tiho ali odlučno. U tom trenutku, iza nje se pojavio Adnan. Pogledao me, ali nije rekao ništa. Samo je slegnuo ramenima.

Vratila sam se kući osjećajući se kao da sam izgubila sve. Počela sam izbjegavati ljude, nisam više išla ni na pijacu, ni na kafu s komšinicama. Svi su znali da nešto nije u redu, ali niko nije pitao. U Bosni i Hrvatskoj, svi vole pričati o tuđim problemima, ali rijetko ko pita kako si zaista.

Jednog dana, nazvala me Sanja. “Alma, moraš nešto promijeniti. Prijavi se na kurs slikanja, idi među ljude. Ne možeš čekati da ti oni dođu.”

Poslušala sam je. Prijavila sam se na kurs akvarela u Centru za kulturu. Prvi put nakon dugo vremena, osjetila sam da dišem. Upoznala sam Nadu, udovicu iz Mostara, i Dragicu iz Travnika. Počele smo se viđati i izvan kursa. Smijale smo se, pričale o djeci, o životu, o svemu što nas boli.

Ali, svake noći, kad bih legla, srce bi mi opet bilo teško. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše zaštitnička? Jesam li Mireli dala osjećaj da nije dovoljno dobra? Ili je jednostavno došlo novo vrijeme, gdje roditelji više nisu potrebni?

Prošle zime, Sara je imala predstavu u vrtiću. Nisam bila pozvana. Slučajno sam vidjela slike na Facebooku. Svi su bili tamo – Mirelina mama, Adnan, čak i neki prijatelji. Ja nisam. Te noći sam odlučila da više neću moliti za mjesto u njihovom životu.

Počela sam živjeti za sebe. Putovala sam s Nadom do Jajca, s Dragicom do Plitvica. Smijale smo se, plakale, dijelile priče. Ali svaki put kad bih prošla pored dječjeg igrališta, srce bi mi zadrhtalo. Sjetila bih se Adnana kao dječaka, njegovih prvih koraka, prvog dana škole.

Nedavno sam ga srela na ulici. Bio je s Mirelom i Sarom. Pogledali su me, kratko pozdravili, a Sara je pitala: “Mama, ko je ova teta?” Mirela je samo rekla: “To je jedna poznanica.”

Tada sam shvatila da sam zaista postala stranac. Ipak, nisam više plakala. Naučila sam da ne mogu natjerati druge da me vole ili da me žele u svom životu. Ali mogu voljeti sebe i pronaći sreću u malim stvarima.

Ponekad se pitam – jesam li ja kriva što sam izgubila sina? Ili je ovo samo sudbina mnogih majki danas? Da li je moguće ponovno pronaći put do srca vlastite porodice, ili je ponekad bolje pustiti i krenuti dalje? Šta vi mislite?