Druga prilika za ljubav: Ana i Izet protiv vremena i predrasuda
“Ana, jesi li ti normalna? U tvojim godinama da se zaljubljuješ kao djevojčica?” Mirjana je tresnula šoljicom o stol, a kava se prolila po stolnjaku. Pogledala sam je, pokušavajući sakriti drhtanje ruku. “Ne razumiješ, Mirjana. Nisam to planirala. Jednostavno… dogodilo se.”
Bilo je to jedno od onih hladnih travanjskih jutara u Sarajevu kad sam prvi put sjela na onu klupu u parku. Već mjesecima sam dolazila tu, gledala djecu kako se igraju, slušala šum Miljacke i pokušavala pronaći smisao nakon što mi je muž, Dragan, preminuo. Sve je bilo tiho, previše tiho. Djeca su otišla svojim putem – Ivana u Zagreb, Nikola u Mostar – a ja sam ostala sama u stanu punom uspomena.
Tog jutra na klupi je sjedio stariji čovjek, s kapom na glavi i osmijehom koji je skrivao tugu. “Mogu li sjesti?” upitala sam nesigurno. Pogledao me toplim očima: “Naravno, gospođo. Ovdje ima mjesta za dvoje.” Sjeli smo u tišini, ali ona nije bila neugodna. Nakon nekoliko minuta, upitao me: “Volite li šah?”
Tako je počelo. Izet je bio iz Zenice, udovac već deset godina. Pričao mi je o svojoj Amiri, o ratu, o tome kako je izgubio sina. Slušala sam ga i osjećala kako mi srce omekšava. Prvi put nakon dugo vremena nisam osjećala samoću.
“Ana, znaš li ti koliko ljudi priča po mahali? Vidi te s nekim čovjekom iz Bosne! Šta će reći tvoja djeca?” Mirjana nije prestajala. “Neka pričaju!” odbrusila sam joj neočekivano glasno. “Zar nemam pravo biti sretna? Zar su godine kazna?”
Nisam joj rekla da me Izet pozvao na kafu kod sebe. Njegov stan bio je skroman, ali topao. Na zidu su visile slike njegove porodice, a na stolu je mirisala domaća baklava. “Ana, znaš li da mi srce brže kuca kad te vidim?” rekao je tiho. Osjetila sam kako mi obrazi gore. “I meni, Izet… ali bojim se. Djeca… susjedi… svi će nas osuđivati.”
“Neka ih, Ana. Mi smo već preživjeli ratove, gubitke, godine tuge. Zar ne zaslužujemo malo sreće?”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Kad sam napokon skupila hrabrosti i rekla Ivani da viđam nekoga, nastao je muk s druge strane telefona.
“Mama… pa ti imaš 72 godine! Šta će reći ljudi? Šta ako te povrijedi?”
“Ivana, ja sam još živa. Želim živjeti dok mogu. Ne želim više biti sama.” Osjetila sam suze u glasu.
Nikola je bio još gori: “Mama, ne možeš dovoditi nekog stranca u našu kuću! Šta znaš o njemu? Možda želi samo tvoju penziju!”
Bole te riječi više nego išta drugo. Zatvorila sam se u sebe nekoliko dana, izbjegavala Izeta i park. Ali on nije odustajao – svakog dana ostavljao bi mi ružu na klupi.
Jednog dana skupila sam snagu i otišla do njega.
“Izet, bojim se… Ali još više se bojim da ću umrijeti a da nisam više nikad voljela.” Pogledao me nježno i primio za ruku.
“Ana, hajde da budemo hrabri zajedno.”
Počeli smo provoditi sve više vremena zajedno – šetnje po Vilsonovom šetalištu, izleti na Trebević, zajedničke večere uz svijeće i smijeh koji sam mislila da više nikada neću čuti iz svojih usta.
Ali problemi nisu nestali. Komšije su šaputale iza leđa: “Vidi one stare udovice! Sramota!” Djeca su me zvala rjeđe. Ponekad bih noću plakala od tuge i grižnje savjesti.
Jedne večeri Izet mi je rekao: “Ana, hajde sa mnom u Zenicu na Bajram kod moje porodice.” Srce mi je stalo – šta će reći njegova djeca? Kako će me prihvatiti?
Na Bajramu su me dočekali s oprezom – njegova kćerka Lejla gledala me ispod oka: “Babo, zar ti nije dosta tuge? Zar misliš da te ova žena može usrećiti?” Izet ju je zagrlio: “Lejla, Ana mi je vratila život. Daj nam priliku.”
Polako su nas prihvatili – uz mnogo razgovora, suza i smijeha. Počela sam osjećati da pripadam opet negdje.
Prošlo je ljeto puno novih uspomena – izleti na more kod moje sestre u Makarsku, zajedničko spremanje ajvara i beskrajne partije šaha na klupi gdje smo se upoznali.
Djeca su polako popuštala – Ivana mi je prvi put poslala poruku: “Mama, ako si sretna… valjda to treba biti dovoljno.” Nikola još uvijek teško prihvaća Izeta, ali barem dolazi na ručak.
Sada sjedim na istoj klupi s Izetom, držimo se za ruke dok sunce zalazi iza Trebevića.
Ponekad se pitam: Zašto ljudi misle da ljubav ima rok trajanja? Zar godine brišu pravo na sreću? Možda će ova priča nekome dati hrabrosti da voli – bez obzira na sve.