Nevidljive napetosti: Kad posjete postanu bojno polje
“Opet si ostavila prozor otvoren, Alma. Dijete će ti se prehladiti!” Glas moje svekrve, Vesne, parao je tišinu dnevnog boravka baš kad sam, po tko zna koji put tog dana, pokušavala uspavati Leona. Osjetila sam kako mi se ramena automatski stežu, kao da me netko zavezao nevidljivim konopcem. Nisam imala snage ni odgovoriti, samo sam tiho povukla zavjesu i pogledala kroz prozor, tražeći zrno mira u sivom sarajevskom popodnevu.
Vesna je došla prije tri dana, navodno da mi pomogne dok je Adnan na poslu. Ali njezina pomoć više je nalikovala inspekciji. Svaki moj pokret bio je pod povećalom: kako držim dijete, što kuham, koliko često perem podove. “U moje vrijeme…” počinjala bi svaku rečenicu, a ja bih u sebi brojala do deset, pokušavajući ne eksplodirati.
“Alma, nisi mu još promijenila pelenu? Vidiš da je nemiran!”
“Promijenila sam prije pola sata, Vesna. Samo je umoran.”
“Ma ne znaš ti… Trebaš ga češće presvlačiti. Tako sam ja s Adnanom. Zato ti je on zdrav kao dren!”
Adnan bi navečer slegnuo ramenima: “Znaš kakva je moja mama. Samo želi pomoći. Izdrži još malo, proći će.” Ali on nije bio tu kad Vesna krene prebirati po mojim stvarima ili kad mi u prolazu dobaci: “Nisi još vratila onu moju šalicu? Znaš, ona mi je draga…”
Najgore su bile noći. Leon bi zaplakao, a Vesna bi prva dotrčala do krevetića. “Daj ga meni! Ti si umorna.” Uzela bi ga iz mojih ruku i ljuljala ga na način koji je meni bio stran, prebrzo, pregrubo. Srce bi mi se slamalo dok sam stajala po strani, osjećajući se kao gost u vlastitom domu.
Jedne večeri, kad sam napokon skupila hrabrosti, sjela sam za kuhinjski stol dok je Vesna slagala suđe.
“Vesna, znam da želite pomoći, ali… osjećam se kao da nemam prostora za disanje. Molim vas, pustite me da sama brinem o Leonu.”
Podigla je obrve i nasmijala se onim tonom koji bode ravno u srce: “Alma, ja sam ovdje zbog vas. Da nije mene, tko zna kako bi ti bilo! Mlada si još, ne znaš sve.”
Osjetila sam suze kako mi naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. Povukla sam se u sobu i tiho zatvorila vrata. Leon je spavao, a ja sam sjedila na rubu kreveta i gledala u prazno. U glavi su mi odzvanjale riječi moje majke: “Sine, brak nije samo ljubav – to je i borba za svoj mir.”
Sljedećih dana napetost je rasla. Vesna je počela dovoditi svoje prijateljice na kavu bez da me pita. “Evo nas malo da razveselimo mladu mamu!” smijale su se dok su sjedile u mojoj kuhinji i komentirale kako Leon liči na Adnana. Ja bih stajala sa strane, osjećajući se nevidljivom.
Jednog popodneva zazvonio je mobitel. Bila je to moja sestra Emina iz Mostara.
“Alma, kako si? Čujem da ti je Vesna opet kod vas.”
“Ne pitaj… Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Ne mogu više ovako.”
“Znaš što bi mama rekla? Da moraš postaviti granice. Nije lako, ali ako sad ne kažeš što ti smeta, kasnije će biti još teže.”
Te noći nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila otkad je Leon došao na svijet – mir, privatnost, osjećaj da sam svoja na svome. Voljela sam Adnana i znala da mu je teško birati stranu između mene i njegove majke, ali nisam mogla više šutjeti.
Sljedećeg jutra Vesna je opet komentirala kako Leon treba više svježeg zraka i da bih trebala češće izlaziti s njim van.
“Vesna,” rekla sam tiho ali odlučno, “molim vas da poštujete moj način odgoja. Znam da imate iskustva i cijenim to što želite pomoći, ali Leon je moje dijete i želim sama donositi odluke o njemu.”
Pogledala me iznenađeno pa uvrijeđeno.
“Znači smetam vam? Dobro onda! Neću vam više ništa govoriti!”
Taj dan provela je u tišini, a atmosfera u stanu bila je gusta kao magla nad Neretvom. Adnan je navečer pokušao smiriti situaciju.
“Alma, znaš da joj nije lako… Osjeća se isključeno otkad smo dobili dijete. Možda možeš biti malo blaža?”
“A tko će biti blag prema meni? Tko će mene pitati kako mi je?”
Nisam znala što više reći. Osjećala sam se usamljeno kao nikad prije – između dvije vatre koje su gorjele sve jače.
Vesna je otišla nakon tjedan dana, ali njezine riječi ostale su visjeti u zraku poput teškog oblaka: “Vidjet ćeš jednog dana kad tvoje dijete odraste… Sve će ti biti jasno.”
Dugo nakon toga nisam mogla pronaći mir. Svaki put kad bi zazvonio telefon ili kad bi Adnan spomenuo svoju majku, osjetila bih grč u želucu. Pitala sam se gdje završava obiteljska ljubav i počinje pravo na osobni prostor? Je li moguće voljeti i poštovati nekoga tko stalno prelazi tvoje granice?
Možda nisam savršena snaha ni majka, ali znam jedno: svaka žena zaslužuje svoj mir i pravo da bude gospodarica vlastitog doma.
Ponekad se pitam – koliko nas šuti iz straha od osude ili zato što ne želimo povrijediti one koje volimo? I gdje povući crtu između poštovanja prema obitelji i poštovanja prema sebi?