„Mislila sam da pomažem kćeri, ali postala sam samo njezina dadilja, kuharica i bankomat” – Ispovijest jedne umirovljene majke

„Mama, možeš li pokupiti Leu iz vrtića? Kasnim s posla, a moram još do banke.”

Stajala sam u kuhinji, ruke mi mokre od suđa, dok je Ana, moja kćerka, žurno navlačila kaput i već pola misli bila negdje drugdje. Nije čekala moj odgovor. Samo je zalupila vratima, ostavljajući za sobom miris parfema i tišinu koja je odzvanjala cijelim stanom. Pogledala sam na sat – 15:40. Još sat vremena do vrtića. Još sat vremena do trenutka kad ću opet biti „baka na zadatku”.

Kad se Ana prije dvije godine vratila kući nakon razvoda, osjećala sam olakšanje što nije sama. Njezina mala Lea, tada četverogodišnjakinja, bila je sunce mog dana. „Mama, samo dok ne nađem novi posao i stan”, rekla je tada Ana, grleći me tako čvrsto da sam povjerovala kako će sve biti u redu. Ali mjeseci su prolazili, a Ana je ostajala. Prvo zbog posla, pa zbog kredita, pa zbog toga što je „Lea još premala za selidbu”.

U početku sam bila sretna što mogu pomoći. Kuhala sam omiljene juhe, prala male haljinice, čitala bajke prije spavanja. Ali s vremenom sam shvatila da više ne živim svoj život. Moj dan je bio ispunjen tuđim obavezama: „Mama, možeš li ovo?”, „Mama, trebaš li ti išta iz trgovine? Ja nemam vremena.”, „Mama, možeš li pričuvati Leu dok odem na kavu s Ivanom?”

Jednog dana, dok sam slagala rublje u dnevnom boravku, Ana je ušla s mobitelom na uhu.

„Da, Jasmina, dolazim! Mama će paziti Leu… Ma naravno da može! Hvala ti!”

Spustila je mobitel i pogledala me kao da je sve to najnormalnija stvar na svijetu.

„Mama, idem van večeras. Možeš li pričuvati Leu?”

„Ana”, rekla sam tiho, „već treći put ovaj tjedan…”

„Znam, ali stvarno mi treba malo zraka. Znaš kako mi je teško nakon svega.”

Nisam imala srca reći ne. Gledala sam njezine umorne oči i sjetila se svih onih noći kad sam ja bila mlada majka i nisam imala nikoga da mi pomogne. Ali tada nije bilo izbora – ili ću sama ili nitko.

S vremenom su se naši razgovori pretvorili u popise zadataka. Ana bi mi ostavljala poruke na hladnjaku: „Podsjeti Leu na zadaću”, „Kupi mlijeko”, „Plati režije”. Novac koji sam godinama štedjela za mirnu starost topio se na račune, igračke i Anine iznenadne troškove.

Jedne večeri sjedile smo za stolom. Lea je crtala sunce žutim flomasterom.

„Ana”, započela sam oprezno, „jesi li razmišljala o tome da potražiš stan? Znaš da ti želim pomoći, ali…”

Pogledala me kao da sam joj zabola nož u leđa.

„Znači smetam ti? Super. Baš lijepo od tebe.”

„Nije to… Samo… Osjećam se kao da više nisam tvoja mama nego tvoja služavka.”

Ana je ustala od stola i zalupila vratima svoje sobe. Lea me pogledala velikim očima.

„Bako, jesi li ti tužna?”

Nisam znala što reći. Samo sam je zagrlila i pustila da mi suze klize niz lice.

Sljedećih dana Ana je bila hladna. Jela je u svojoj sobi, izbjegavala razgovor sa mnom. Ja sam šutjela i radila sve kao i prije – iz navike ili iz straha da ću izgubiti ono malo bliskosti što nam je ostalo.

Jednog jutra zazvonio je telefon. Bio je to moj brat Zoran iz Sarajeva.

„Seko, kako si? Čujem da ti Ana još uvijek živi kod tebe.”

„Jesam… Ne znam više što da radim. Osjećam se iskorišteno.”

„Znaš li ti gdje je granica između pomoći i žrtvovanja sebe?”

Nisam znala odgovoriti.

Te večeri odlučila sam razgovarati s Anom. Sjela sam na rub njezina kreveta dok je gledala seriju na laptopu.

„Ana… Volim te i volim Leu. Ali ja više ne mogu ovako. Osjećam se kao da sam izgubila sebe.”

Ana je šutjela dugo. Onda je tiho rekla:

„Znam da te iskorištavam. Ali bojim se sama.”

Prvi put nakon dugo vremena zagrlile smo se iskreno, obje plačući.

Dogovorile smo se – Ana će početi tražiti stan ozbiljnije, a ja ću naučiti reći ne kad nešto ne mogu ili ne želim.

Danas, mjesecima kasnije, još uvijek učimo gdje su naše granice. Nije lako – svaki dan donosi novu borbu između ljubavi i vlastitih potreba.

Ponekad se pitam: Jesam li loša majka ako želim svoj mir? Gdje završava majčinska ljubav, a gdje počinje moje pravo na život?

Što vi mislite – gdje vi povlačite crtu između pomoći i žrtvovanja sebe?