Imaš mjesec dana da napustiš moj stan – priča o izdaji i novom početku

“Imaš mjesec dana da napustiš moj stan. Neću više raspravljati!” glas Ane, moje svekrve, odjekivao je kroz dnevni boravak kao udarac groma. Stajala sam nasred sobe, držeći šolju kave koja mi je drhtala u ruci. Marko je sjedio za stolom, gledao u pod, nijem kao kip. Nije ni trepnuo.

“Marko?” prošaptala sam, nadajući se da će barem on nešto reći, stati uz mene, pokazati da nisam sama. Ali on je samo još dublje zabio pogled u parket, kao da ga se sve to ne tiče.

“Rekla sam što sam imala!” nastavila je Ana, hladna i odlučna. “Ovo je moj stan. Dosta mi je više tvojih pogleda i tvog vječnog nezadovoljstva. Ako ti se ne sviđa, idi!”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. Ne pred njom. U meni je ključala mješavina bijesa, tuge i poniženja. Kako je moguće da nakon četiri godine braka, nakon svega što sam prošla s Markom, sada stojim ovdje – sama, bez ičije podrške?

Sve je počelo kad smo se Marko i ja vjenčali. Nisam imala roditelje, odrasla sam kod tetke u Zenici, a Marko je bio iz dobre zagrebačke obitelji. Njegova majka Ana uvijek je bila hladna prema meni, ali sam se trudila. Kuhala sam, čistila, šutjela kad bi me prekoravala zbog sitnica. Govorila sam sebi: “Proći će, naviknut će se na mene.”

Ali nije prošlo. Svaki moj korak bio je pod povećalom. Ako bih zaboravila ugasiti svjetlo u hodniku, Ana bi to primijetila. Ako bih kupila pogrešan kruh, dobila bih pogled pun prezira. Marko bi uvijek govorio: “Pusti, ona je takva. Ne obaziri se.” Ali kako da se ne obazirem kad živim pod istim krovom?

Najgore je bilo kad sam ostala bez posla. Radila sam u maloj firmi u Dubravi, ali kad su došli problemi, prva sam dobila otkaz. Tada su počeli pravi problemi. Ana je svaki dan ponavljala: “Kad ćeš naći posao? Ne možeš vječno biti na mojoj grbači!” Marko je šutio. Ponekad bi mi navečer rekao: “Bit će bolje, samo izdrži još malo.”

A onda je došao taj dan. Ana je ušla u sobu, bacila mi papirić na stol i rekla: “Imaš mjesec dana. Nađi si stan ili idi kod svoje tetke. Ovdje više nema mjesta za tebe.”

Te noći nisam spavala. Ležala sam pored Marka, gledala u strop i osjećala se kao da tonem. “Zašto ništa ne kažeš?” pitala sam ga tiho, ali on je samo okrenuo leđa. “Ne mogu protiv nje, znaš kakva je…” prošaptao je.

Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s njim, ali svaki put bi pobjegao na posao ili bi se pravio da je umoran. Počela sam tražiti stanove, ali cijene su bile previsoke za mene bez posla. Prijateljica Ivana mi je nudila da dođem kod nje u Split, ali nisam imala snage otići tako daleko. Osjećala sam se kao da me netko iščupao iz korijena.

Jedne večeri, dok sam pakirala kutije, Ana je ušla u sobu bez kucanja. “Znaš, Marko je uvijek bio previše mekan. Trebao je naći nekog boljeg. Ti si ga samo povukla dolje.” Pogledala me s visine, kao da sam prašina na njenom parketu.

“Možda ste u pravu,” odgovorila sam tiho, ali u meni se nešto prelomilo. Shvatila sam da više ne mogu živjeti ovako. Da ne želim biti žena koja šuti i trpi.

Sutradan sam otišla kod Ivane. Sjela sam na balkon s pogledom na more i prvi put nakon dugo vremena duboko udahnula. Ivana me zagrlila: “Zaslužuješ bolje, znaš to?”

Počela sam raditi u maloj pekari na Rivi. Nije bilo lako, ali svaki dan sam osjećala kako mi se vraća snaga. Marko mi je povremeno slao poruke: “Nedostaješ mi…”, “Možda sam pogriješio…” Ali nisam mu odgovarala. Zaslužila sam više od njegove šutnje.

Nakon nekoliko mjeseci, našla sam mali stančić u Splitu. Sama sam ga uredila, kupila biljke, objesila slike iz djetinjstva. Svaki put kad bih sjela na svoj mali balkon, osjećala sam mir koji nikad nisam imala u Zagrebu.

Jednog dana, dok sam pila kavu na balkonu, stigla mi je poruka od Marka: “Ana je bolesna, pita za tebe.” Osjetila sam tugu, ali nisam imala snage vratiti se u taj svijet. Odlučila sam ostati gdje jesam, graditi svoj život iznova.

Ponekad se pitam jesam li mogla drugačije. Jesam li trebala više boriti se za nas? Ili je ovo bio jedini način da pronađem sebe? Možda je ponekad izdaja zapravo početak nečeg boljeg.

Što vi mislite – je li bolje ostati i boriti se za obitelj ili otići kad više nema nade? Koliko puta žena treba prešutjeti prije nego što kaže – dosta je?