Moja kćerka kaže da sam toksična. Ali ja je volim previše: Priča jedne majke iz Sarajeva između ljubavi i nerazumijevanja

“Opet si mi ušla u stan bez pitanja!” Lejla je viknula čim sam otvorila vrata. Njene riječi su me presjekle kao nož, ali nisam pokazala slabost. “Dijete, donijela sam ti supu, znam da si bolesna…” pokušala sam opravdati svoj dolazak, ali ona je već okrenula leđa i nestala u svojoj sobi.

Stojim u hodniku njenog stana na Grbavici, držeći lonac u rukama, osjećam se kao uljez. Srce mi lupa, a u glavi mi odzvanja njena rečenica: “Ti si toksična, mama. Gušiš me!” Kako može tako nešto reći? Zar nisam sve žrtvovala za nju?

Lejla je moje jedino dijete. Njen otac, Emir, otišao je kad joj je bilo samo pet godina. Nikad nije pitao za nju, nikad nije poslao ni čestitku za rođendan. Sve sam morala sama. Radila sam kao medicinska sestra u Domu zdravlja na Dobrinji, smjene od dvanaest sati, ali nikad nisam dozvolila da Lejli išta fali. Kupovala sam joj najbolje knjige, vodila je na balet, štedjela za more. Kad bi plakala zbog očeve odsutnosti, grlila sam je i obećavala da ću uvijek biti tu.

Ali sada, kad je odrasla, kad ima svoj posao i svoj život, osjećam da me gura van iz svog svijeta. Svaki moj poziv joj je “previše”, svaka poruka “napad” na njenu privatnost. Kaže da ne razumijem granice. Ali kako da ih razumijem kad sam cijeli život bila njena granica, njen zid protiv svega lošeg?

Sjedim u njenoj kuhinji dok ona šuti u sobi. Gledam slike na frižideru – Lejla na maturi, Lejla na moru s prijateljicama, Lejla sa mnom ispred Vijećnice. Sve su to trenuci kad smo bile nerazdvojne. Šta se promijenilo?

“Mama, molim te, nemoj više dolaziti bez najave,” izlazi iz sobe i gleda me umorno. “Imam 35 godina. Trebam svoj mir.”

“Ali ja samo želim da ti pomognem…” glas mi drhti.

“Ne treba mi pomoć! Treba mi prostor!”

Osjećam kako mi se suze skupljaju u očima, ali ih gutam. Ne smijem plakati pred njom. Ona misli da sam slaba kad plačem.

Vraćam se kući tramvajem kroz kišni grad. Sjedim pored prozora i gledam kako kapljice klize niz staklo. Sjećam se dana kad sam Lejlu prvi put vodila u školu – držala me za ruku tako čvrsto da sam mislila da će mi slomiti prste. Tada joj nisam bila toksična.

Kod kuće me dočekuje tišina. Stan je pun njenih starih igračaka i knjiga koje nikad nije ponijela sa sobom. Svaku večer palim lampu pored njenog kreveta, kao da će se vratiti i leći tu gdje je nekad spavala.

Ponekad zovem svoju sestru Azru i žalim joj se: “Ne razumijem je više. Sve što radim je pogrešno.” Azra samo slegne ramenima preko telefona: “Djeca danas drugačije gledaju na stvari. Moraš joj dati prostora.”

Ali kako da dam prostor kad mi je ona sve što imam? Prijateljice su mi umrle ili otišle u Njemačku, brat mi se ne javlja godinama, a penzija mi jedva pokriva režije. Lejla je moj jedini smisao.

Jedne večeri odlučujem joj napisati pismo. Rukopis mi drhti dok pišem:

“Draga Lejla,
Znam da misliš da te gušim. Možda si u pravu. Ali znaj da sve što radim, radim iz ljubavi i straha da te ne izgubim. Kad si bila mala, bojala sam se da će ti nešto faliti ako ja ne budem tu. Sad se bojim da ću ostati sama ako te pustim previše daleko.
Volim te više od svega na svijetu.
Tvoja mama”

Nisam joj poslala pismo. Stavila sam ga u ladicu s njenim crtežima iz djetinjstva.

Nekoliko dana kasnije Lejla me zove: “Mama, izvini što sam bila gruba. Možemo li popiti kafu?”

Sjedimo u kafiću na Baščaršiji. Ona priča o poslu, o kolegama iz firme, o planovima za putovanje u Split s prijateljima. Ja klimam glavom i trudim se ne postavljati previše pitanja.

Na kraju razgovora kaže: “Znam da ti nije lako biti sama. Ali moraš mi vjerovati – dobro sam. I volim te, samo… treba mi malo zraka.”

Vraćam se kući s toplinom u grudima i tugom u stomaku. Znam da moram naučiti pustiti je, ali ne znam kako.

Ponekad se pitam: Je li moguće voljeti nekoga previše? Gdje prestaje briga, a počinje gušenje? Da li sam stvarno toksična majka ili samo usamljena žena koja ne zna drugačije voljeti?