Ime koje ne smijemo zaboraviti: Bitka za tradiciju u mojoj obitelji

“Ne mogu vjerovati da to stvarno radite!” moj glas je zadrhtao dok sam gledala Ivana i Lejlu kako sjede za kuhinjskim stolom, izbjegavajući moj pogled. “Mama, molim te, pokušaj nas razumjeti,” Ivan je tiho rekao, ali ja sam već osjećala kako mi srce lupa u grudima, kao da će iskočiti od boli i ljutnje.

Sve je počelo onog dana kad su mi rekli da će dobiti sina. U našoj obitelji, ime se uvijek prenosilo s koljena na koljeno. Moj otac Stjepan bio je stub naše kuće, čovjek kojeg su svi poštovali, a njegovo ime bilo je simbol snage i poštenja. Kad sam rodila Ivana, znala sam da će jednog dana njegov sin nositi isto ime. Tako je bilo oduvijek – tako mora biti.

Ali Lejla nije odrasla u takvoj tradiciji. Njena obitelj iz Tuzle imala je drugačije običaje, a ona je uvijek govorila kako želi da njihovo dijete ima ime koje će biti samo njihovo, novo poglavlje. “Zar nije važnije kakav će čovjek biti, nego kako se zove?” pitala me jednom dok smo zajedno gulile krumpir za ručak. Tada sam samo odmahnula rukom, misleći da će s vremenom shvatiti.

No, kad su mi rekli da su odlučili dati unuku ime Luka, osjetila sam kao da mi je netko iščupao dio duše. Luka? Lijepo ime, ali nema težinu naše povijesti. Nema miris djetinjstva u Slavoniji, nema zvukove nedjeljnog ručka kad bi djed Stjepan pričao priče iz rata. Nema ništa što bi povezalo mog unuka s njegovim korijenima.

“Mama, molim te, ovo nije protiv tebe ni djeda Stjepana,” Ivan je pokušavao objasniti dok mu je glas drhtao. “Samo želimo da Luka ima svoje mjesto u ovom svijetu, da ne nosi teret očekivanja.”

“Teret? To nije teret! To je čast!” viknula sam, a suze su mi navrle na oči. Lejla je šutjela, gledala u stolnjak kao da traži izlaz iz ove sobe.

Danima nakon toga kuća je bila tiha kao grob. Nisam mogla spavati; svaka sjena na zidu podsjećala me na oca, na sve što smo prošli. Sjetila sam se zime ’92., kad smo bježali iz sela pod granatama, a otac nas vodio kroz šumu, noseći mene na leđima jer sam bila premorena. Sjetila sam se kako bi svako jutro ustajao prvi i ložio vatru da nam bude toplo. Zar sve to ne zaslužuje da se pamti?

Jedne večeri došla sam do Ivanove sobe. Sjedeo je na krevetu, gledao slike s vjenčanja. “Sjećaš li se kad si bio mali i pitao me zašto se zoveš Ivan?” upitala sam ga tiho.

“Sjećam se… Rekla si mi da je to ime tvog djeda i da ga moraš nositi s ponosom.” Pogledao me tužno. “Ali mama, ja sam uvijek osjećao kao da moram biti netko drugi da bih opravdao to ime.”

Zaboljelo me to više nego što sam očekivala. Nisam znala da mu je bilo tako teško. Možda sam previše tražila od njega? Možda sam zaboravila da djeca nisu naši produžeci, već svoji ljudi.

Lejla mi je prišla nekoliko dana kasnije dok sam zalijevala cvijeće na balkonu. “Znam koliko vam znači tradicija,” rekla je tiho. “Ali Luka će znati tko mu je bio pradjed. Pričat ćemo mu o njemu, vodit ćemo ga na grob svake godine. Samo… želimo mu dati priliku da bude svoj.”

Nisam znala što reći. U meni se borila ljubav prema sinu i unuku s tugom zbog gubitka dijela sebe. Počela sam preispitivati sve – jesam li ja ta koja griješi? Je li važnije čuvati prošlost ili pustiti budućnost da diše?

Kad se Luka rodio, prvi put sam ga uzela u naručje i pogledala u njegove oči – bile su iste kao Ivanove kad je bio mali. Osjetila sam toplinu i ljubav koju nisam mogla objasniti riječima. I tada sam shvatila: možda ime nije sve što nas veže za one koje volimo.

Ali još uvijek me boli kad čujem kako ga zovu Luka umjesto Stjepan. Još uvijek osjećam prazninu kad vidim Ivanov osmijeh pomiješan s tugom jer zna koliko mi znači tradicija.

Možda će jednog dana Luka pitati zašto se ne zove po pradjedu. Možda će tada shvatiti težinu imena koje nije dobio – ili možda neće nikada.

Ponekad se pitam: Jesam li izgubila sina zbog imena ili sam možda izgubila dio sebe držeći se prošlosti? Što vi mislite – gdje prestaje tradicija, a počinje pravo na vlastiti izbor?