Između Dva Doma: Teret Nemoguće Odluke
“Kako si mogla to učiniti vlastitom ocu?” Mirjana je vikala, oči joj pune suza i bijesa, dok je mama šutjela u kutu kuhinje, stisnutih usana. Ja sam stajala nasred pločica, držeći šalicu kave koja mi je drhtala u ruci. Zrak je bio gust od neizgovorenih riječi i starog mirisa juhe.
Tata je već mjesecima bio sjena čovjeka kojeg sam poznavala. Alzheimer ga je lomio polako, dan po dan, dok su mu sjećanja klizila iz ruku kao voda. Prvo je zaboravio gdje je ostavio ključeve, pa kako se zove moj sin Filip, a onda i tko sam ja. Noću bi lutao po stanu, otvarao vrata i vikao imena ljudi kojih više nema. Mama je bila iscrpljena, ja sam radila dva posla, a Mirjana… Mirjana je uvijek imala vremena za kritiku, ali nikad za pomoć.
“Nisi ga ni pitala! Samo si ga odvela!” nastavila je Mirjana, a ja sam osjećala kako mi se suze skupljaju u očima. “Nisi bila tu kad je plakao za tobom!”
“Bila sam tu svaki put kad si ti rekla da ne možeš doći jer imaš sastanak ili te boli glava!” uzvratila sam, glas mi je zadrhtao. “Mama nije spavala tri noći zaredom! Ja sam skoro izgubila posao jer sam stalno kasnila! Što si ti napravila osim što si slala poruke iz Zagreba?”
Tišina. Samo zvuk sata na zidu i mamin tihi jecaj. Tata je već bio u domu u Novom Zagrebu, gdje su ga medicinske sestre svakodnevno obilazile, hranile i pazile da ne pobjegne iz sobe. Prvi put nakon mjeseci, mama je prespavala cijelu noć. Ja sam osjećala olakšanje – i neopisivu krivnju.
Prijatelji su nestali jedan po jedan. “Znaš, ja nikad ne bih mogla to napraviti svojoj mami…” šaptala mi je Ivana dok smo pile kavu na Cvjetnom. “Ali razumijem te… valjda.” Osjetila sam kako me gleda ispod obrva, kao da traži nešto čega ni sama nisam bila svjesna.
Filip me pitao: “Mama, zašto djed više ne živi s nama? Je li bio zločest?” Nisam znala što da mu kažem. Kako objasniti djetetu da ponekad ljubav znači pustiti nekoga tamo gdje mu može biti bolje? Kako objasniti sebi?
Noći su najgore. Ležim budna, gledam u strop i vrtim scene iz djetinjstva: tata me vozi biciklom po Jarunu, tata mi pomaže učiti matematiku, tata se smije kad padnem s ljuljačke. Sad ga obilazim dva puta tjedno; ponekad me prepozna, ponekad me pita jesam li nova medicinska sestra.
Jednog dana došla sam ranije. Sjedio je na klupi u vrtu doma, gledao ptice i mrmljao nešto sebi u bradu. Sjela sam pokraj njega.
“Tata?”
Pogledao me praznim očima. “Jeste li vi iz socijalnog?”
Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića. “Ne, tata… Ja sam tvoja Ana.”
Nije ništa rekao. Samo se okrenuo prema suncu i nastavio gledati ptice.
Navečer sam nazvala mamu.
“Kako je bio danas?” pitala je tiho.
“Dobro… Mislim da mu je ovdje bolje nego kod kuće. Ima društvo, brinu o njemu…”
Mama je šutjela nekoliko sekundi. “Znam da si napravila ono što ja nisam mogla. Ali boli me svaki put kad pomislim da nije s nama.”
“I mene boli, mama. Svaki dan.”
Mirjana mi više ne šalje poruke. Na obiteljskim okupljanjima sjedi što dalje od mene, a kad god netko spomene tatu, pogleda me kao da sam ga osobno izdala. Znam da ljudi pričaju – susjedi šapuću na stubištu, prijateljice iz škole izbjegavaju moju temu.
Jedne subote Filip i ja smo išli u dom zajedno. Donijeli smo tati kolače koje voli – ili je barem volio nekad davno. Filip mu je crtao crteže i pričao o školi. Tata ga je gledao zbunjeno, ali se nasmiješio kad mu je Filip dao crtež s velikim srcem.
Na povratku kući Filip me pitao: “Hoćeš li i mene staviti u dom kad ostarim?”
Zaustavila sam auto na semaforu i pogledala ga u oči.
“Ne znam, sine… Nadam se da nikad neću morati donijeti takvu odluku. Ali uvijek ću te voljeti, što god bilo.”
Svaku večer sjedim sama u kuhinji i pitam se jesam li mogla drugačije. Jesam li trebala više izdržati? Jesam li trebala pustiti mamu da se slomi? Ili Mirjani prepustiti sve pa gledati kako bježi od odgovornosti?
Možda nikad neću znati pravi odgovor. Možda će mi ova krivnja ostati zauvijek.
Ali pitam vas – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav uvijek žrtva ili ponekad znači pustiti nekoga tamo gdje mu može biti bolje?