Dala sam svoj dom prijateljima — danas se pitam hoću li ikada više nekome vjerovati
“Ne mogu vjerovati da ste ovo napravili!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam stajala na pragu svog stana u Sarajevu. Mirza i Sanja, moji najbolji prijatelji još od faksa, gledali su me spuštenih pogleda. Zidovi su bili puni fleka, parket izgreban, a iz kuhinje se širio miris ustajalosti.
Nikada neću zaboraviti dan kad su me nazvali. Bio je to običan četvrtak, kiša je padala po prozorima mog malog stana u Zagrebu gdje sam tada radila. Mirza je zvučao očajno: “Ajla, molim te, Sanja i ja smo ostali bez stana. Vlasnik nam je dao otkaz, a nemamo gdje. Znaš da ti nikad ne bismo tražili ovo da nije hitno.”
Nisam ni trepnula. “Naravno da možete u moj stan u Sarajevu. Ionako ga ne koristim dok sam ovdje. Samo pazite na njega, molim vas.”
Bila sam ponosna na sebe što mogu pomoći. Uvijek sam vjerovala da su prijatelji obitelj koju sami biramo. Moja mama, Jasna, bila je skeptična: “Ajla, ljudi se mijenjaju kad im daš previše povjerenja. Nemoj da te život nauči na teži način.” Odmahnula sam rukom, uvjerena da ona pretjeruje.
Prvih nekoliko mjeseci sve je bilo u redu. Slali su mi slike, pričali kako su zahvalni i kako će mi sve vratiti u savršenom stanju. No, s vremenom su poruke postale rjeđe. Kad bih ih pitala treba li im što ili je li sve u redu, odgovarali bi kratko: “Sve super!”.
Prošle su dvije godine. U međuvremenu sam izgubila posao u Zagrebu i odlučila se vratiti kući. Srce mi je bilo puno nade — napokon ću opet biti u svom stanu, među svojim stvarima. Čak sam planirala pozvati mamu na ručak i pokazati joj kako sam dobro postupila.
Ali kad sam otvorila vrata, dočekao me hladan tuš. Stan je bio neprepoznatljiv. U dnevnom boravku su bile razbacane prazne boce, tepih je bio zamrljan nečim što nisam htjela ni pomirisati. U kupaonici je curila voda iz cijevi, a ogledalo je bilo napuklo.
Mirza i Sanja su sjedili za stolom, blijedi i iscrpljeni. “Ajla… žao nam je…” počela je Sanja kroz suze. “Nismo imali novca za popravke… Mirza je ostao bez posla, ja sam bila bolesna… Sve nam se srušilo… Nismo znali kako ti reći…”
Osjećala sam kako mi se srce cijepa na komade. Sjećanja na naše zajedničke izlaske, smijeh i povjeravanja prolazila su mi pred očima. “Zašto mi niste rekli? Zašto ste me lagali?”
Mirza je šutio, gledao u pod. “Sram nas je bilo… Nismo htjeli izgubiti tvoje prijateljstvo.”
Tog dana sam prvi put osjetila što znači prava izdaja. Ne zbog uništenog stana — to se može popraviti — nego zbog izgubljenog povjerenja. Mama me zagrlila kad sam joj ispričala što se dogodilo: “Znaš, Ajla, nije problem što si vjerovala ljudima. Problem je što si vjerovala pogrešnim ljudima. Ali to ne znači da trebaš prestati vjerovati svima.”
Tjednima sam čistila stan sama, ribala zidove do kasno u noć, plakala nad svakom ogrebotinom na parketu kao da mi netko struže po duši. Susjedi su dolazili i pitali: “Jesi li dobro? Treba li ti pomoć?” Jedino što sam mogla reći bilo je: “Samo želim da opet bude moj dom.”
Mirza i Sanja su se iselili tiho, ostavivši ključeve na stolu uz kratku poruku: “Oprosti.” Nisam im mogla oprostiti odmah. Trebalo mi je vremena da shvatim da nisu samo oni krivi — i ja sam pogriješila što sam šutjela kad sam trebala pitati više, što sam zatvarala oči pred znakovima.
Danas sjedim u svom obnovljenom stanu i gledam kroz prozor na kišni sarajevski dan. Povremeno mi dođe poruka od Sanje: “Nedostaješ mi.” Ne odgovaram uvijek. Još uvijek učim kako ponovno vjerovati ljudima — i sebi.
Ponekad se pitam: Je li bolje biti oprezan i nikome ne vjerovati ili riskirati i možda opet biti povrijeđen? Može li se povjerenje ikada potpuno obnoviti nakon što jednom pukne?