Izbačena s Vjenčanja: Kako me Najbolja Prijateljica Odbacila zbog Mog Izgleda
“Ne mogu vjerovati da mi to radiš, Ivana!” viknula sam kroz suze, držeći mobitel u ruci. Bila je subota navečer, a ja sam sjedila na krevetu u svojoj maloj sobi u Novom Zagrebu. Poruka koju sam upravo pročitala gorjela mi je u očima: “Draga Ana, ipak mislim da nije najbolje da budeš moja kuma. Nadam se da razumiješ.”
Ivana i ja smo odrasle zajedno, išle smo u istu osnovnu školu na Savici, dijelile sendviče i tajne, zajedno plakale zbog prvih ljubavi i smijale se do suza na klupicama ispred zgrade. Bila je sestra koju nikad nisam imala. Kad me prije pola godine pitala da joj budem kuma na vjenčanju s Damirom, osjećala sam se kao da mi je dala najvažniju ulogu u životu.
Ali sada, nekoliko tjedana prije vjenčanja, izbacila me iz svega. Bez objašnjenja. Samo hladna poruka.
“Mama, ne mogu vjerovati!” jecala sam dok je moja majka Mira ulazila u sobu. Sjela je pored mene i zagrlila me.
“Dušo, možda ima neki razlog… Možda je pod stresom?” pokušavala je smiriti situaciju.
Ali znala sam da nije to. Već mjesecima osjećala sam kako se Ivana mijenja. Otvorila je Instagram profil za vjenčanje, počela objavljivati slike s probama haljina, frizura, šminke… Sve je moralo biti savršeno. Ja sam bila samo Ana – obična djevojka iz kvarta, bez skupih haljina i savršenih obrva.
Nisam mogla spavati tu noć. Razmišljala sam o svemu što smo prošle zajedno. Sjetila sam se kad mi je Ivana pomogla nakon što me ostavio Filip, kad smo zajedno plakale na klupi kod Bundeka. Sjetila sam se kako smo sanjale o svojim vjenčanjima i dogovarale da ćemo jedna drugoj biti kume.
Sljedeći dan skupila sam hrabrost i nazvala Ivanu. Javljala se tek nakon trećeg poziva.
“Bok Ana…” rekla je tiho.
“Ivana, molim te, reci mi zašto? Što sam napravila?”
Dugo je šutjela. Čula sam joj drhtaj u glasu.
“Ana… Znaš da te volim, ali… Moja mama misli da bi bilo bolje da mi kuma bude netko tko više odgovara slici koju želimo za vjenčanje. Znaš kako je ona… Sve mora biti savršeno. I Damirova sestra ima više iskustva s takvim stvarima…”
Osjetila sam kako mi srce puca na komadiće.
“Znači nije dovoljno što smo prijateljice cijeli život? Nije dovoljno što bih za tebe napravila sve? Samo zato što nisam kao one s Instagrama?”
“Nije to tako… Molim te, nemoj se ljutiti…”
Prekinula sam poziv. Nisam mogla više slušati.
Sljedećih dana izbjegavala sam sve zajedničke prijatelje. U WhatsApp grupi za djevojačku večer svi su slali slike haljina i šminke, a ja sam osjećala kao da gledam tuđi život. Nitko nije pitao gdje sam nestala.
Jedne večeri došla mi je poruka od Lejle, naše zajedničke prijateljice iz Sarajeva:
“Ana, čula sam što se dogodilo… Znaš da si ti meni uvijek bila najvažnija. Ako ti treba razgovor, tu sam.”
Tada sam prvi put zaplakala od olakšanja. Nije me izdala baš svaka osoba.
Moja obitelj je pokušavala biti podrška, ali osjećala sam se kao da sam izgubila dio sebe. Mama je stalno govorila: “Bit će drugih prijateljica, bit će drugih prilika.” Ali kako zamijeniti nekoga tko ti je bio sve?
Tjedan dana prije vjenčanja srela sam Ivanu u Konzumu. Bila je s mamom i Damirovom sestrom. Pogledala me kao strankinju.
“Bok Ana…” prošaptala je.
Nisam znala što reći. Samo sam prošla pored nje.
Na dan vjenčanja sjedila sam sama u stanu i gledala slike na Instagramu – svi su bili tamo, svi su se smijali. Ivana je blistala u bijeloj haljini, okružena ‘savršenim’ kumama i prijateljicama.
Te noći napisala sam joj poruku:
“Znam da ti je bilo važno da sve izgleda savršeno. Ali znaj da si izgubila nekoga tko te volio onakvu kakva jesi – bez filtera i laži. Nadam se da ćeš jednog dana shvatiti što znači pravo prijateljstvo.”
Nije odgovorila.
Danas, mjesecima kasnije, još uvijek osjećam bol kad pomislim na nju. Ali naučila sam nešto važno: moje dostojanstvo i vrijednost ne ovise o tuđim očekivanjima ili Instagram slikama.
Ponekad se pitam – koliko nas je izgubilo prijatelje zbog površnih razloga? Jesmo li svi postali samo slike za tuđe oči? Možemo li ikada ponovno vjerovati nekome kao prije?