Kad je mama rekla: ‘Ako neće susjedi, neću ni ja’ – priča o tišini i neizgovorenim riječima

“Neću, Amra, neću! Ako neće ni susjedi, zašto bih ja?” Majčin glas je odjekivao kroz stan, oštar kao nož. Stajala sam na vratima dnevne sobe, stisnutih šaka, osjećajući kako mi obrazi gore od srama i bijesa. Sve što sam htjela bilo je da mi pomogne oko prikupljanja pomoći za školsku akciju – ništa veliko, samo nekoliko starih deka i konzervi. Ali ona je, kao i uvijek, gledala preko plota, čekajući što će reći drugi.

“Ali mama, nije važno što oni rade! Mi možemo pomoći, znaš da njima treba…” pokušala sam još jednom, glas mi je drhtao. Pogledala me onim svojim pogledom koji ne trpi prigovore.

“Neću da ispadnem budala pred cijelim ulazom! Svi šute, niko ništa ne daje, a ja da budem prva? Znaš ti kakvi su ljudi ovdje, odmah će pričati da se pravimo važni!”

Osjetila sam kako mi se u grlu stvara knedla. U tom trenutku, više od svega, poželjela sam biti bilo gdje osim u tom stanu u Sarajevu, gdje su zidovi tanji od papira i gdje se svaka riječ prenosi s kata na kat. Gledala sam kroz prozor prema susjednoj zgradi, gdje je teta Ljiljana zalijevala cvijeće. Zamišljala sam kako bi bilo da živim kod nje – ona je uvijek imala toplu riječ za mene.

Moja mama, Senada, bila je žena koja je cijeli život provela brinući što će selo reći. Odrasla je u malom mjestu kod Travnika, gdje se svaka pogreška pamtila desetljećima. Nikad nije naučila kako se nositi s tuđim mišljenjem – ono ju je oblikovalo više nego vlastite želje. A ja? Ja sam bila njena suprotnost. Htjela sam vikati, boriti se, pomoći drugima bez obzira na to tko gleda.

Tog dana, kad je odbila pomoći jer “ni susjedi neće”, nešto se u meni slomilo. Osjećala sam se izdano. Nije to bio prvi put – sjećam se kad sam kao mala htjela nositi crvenu haljinu na školski izlet, ali ona je rekla: “Šta će reći učiteljica? Svi nose trenirke!” Ili kad sam željela upisati glazbenu školu: “Nemaš ti vremena za to, a i ko još u našem kraju svira klavir?”

S vremenom sam naučila šutjeti. Počela sam svoje želje i potrebe skrivati duboko u sebi, jer svaki put kad bih ih izgovorila, naišla bih na zid. Taj zid nije bio od cigle, nego od straha – straha od osude, od pogleda kroz zavjese, od šaputanja na stubištu.

Jedne večeri, dok sam sjedila za stolom i pokušavala napisati sastavak o tome što znači biti dobar čovjek, čula sam kako mama razgovara s tetkom Nadom na telefon.

“Ma znaš ti kako je ovdje… Ako nešto napraviš drugačije, odmah si tema dana. Sramota me! Amra stalno nešto izmišlja, hoće pomagati, hoće ovo, hoće ono… Ne znam više šta da radim s njom.”

Te riječi su me zaboljele više nego bilo koja zabrana. Nisam bila tema razgovora zbog svojih uspjeha ili dobrote, nego zbog toga što sam bila “previše” – previše glasna, previše uporna, previše svoja.

Sutradan u školi, učiteljica Jasmina pitala je tko želi volontirati u pučkoj kuhinji. Ruka mi je poletjela u zrak prije nego što sam stigla razmisliti. Znala sam da će mama biti protiv toga, ali nisam mogla više šutjeti.

Kad sam joj navečer rekla za volontiranje, lice joj je postalo tvrdo kao kamen.

“Zar ti nije dosta što nas već svi gledaju? Sad ćeš još i po kantama kopati? Amra, molim te, nemoj me sramotiti!”

“Mama, nije sramota pomagati drugima! Sramota je okrenuti glavu!” viknula sam prvi put u životu. Glas mi je bio promukao od suza koje sam gutala cijeli dan.

Nastala je tišina. Ona tišina koja traje predugo i u kojoj se čuje vlastito srce kako lupa. Otišla sam u sobu i zatvorila vrata za sobom. Te noći nisam spavala – razmišljala sam o svim onim trenucima kad sam željela biti viđena i prihvaćena baš takva kakva jesam.

Prošli su dani, a naš odnos je postao hladniji. Mama je šutjela, ja sam izbjegavala kuću. U školi sam pronašla utjehu među prijateljima – Ena i Lejla su me podržavale, govorile su mi da ne smijem odustati od onoga što osjećam.

Jednog dana, dok sam volontirala u kuhinji, prišla mi je starija gospođa. “Ti si ona Amra iz treće zgrade? Tvoja mama je dobra žena… ali znaš, nekad treba imati hrabrosti biti prvi. Ti to imaš. Nemoj nikad izgubiti tu hrabrost.”

Te riječi su mi dale snagu. Počela sam češće volontirati, sudjelovati u akcijama i pomagati gdje god sam mogla. Mama je i dalje bila protiv, ali više nije mogla zaustaviti ono što je već raslo u meni.

Godinama kasnije, kad sam upisala fakultet u Zagrebu i napokon otišla iz stana u kojem su zidovi pamtili svaki naš sukob, shvatila sam koliko me oblikovala ta borba. Naučila sam da nije lako biti drugačiji u društvu koje cijeni tišinu više od istine. Ali naučila sam i da vrijedi boriti se za ono što vjeruješ.

Danas se često pitam: koliko nas živi u tišini jer se bojimo što će reći susjedi? Koliko puta smo propustili biti bolji ljudi samo zato što smo čekali da netko drugi napravi prvi korak? Možda je vrijeme da prestanemo šutjeti i počnemo slušati vlastito srce.