Na rubu tame: Priča o Lejlinom putu kroz bolest i obiteljsku tišinu
“Zašto si opet zaboravila uzeti lijek, Lejla?” mamin glas prolamao se kroz stan, oštar kao nož. Stajala sam nasred dnevne sobe, držeći bočicu u ruci, osjećajući kako mi obrazi gore od srama i bijesa. “Nisam zaboravila, samo… nisam htjela pred Emirom da vidi kako ga pijem.”
Emir, moj mlađi brat, sjedio je na kauču i pravio se da ne čuje. Uvijek je bježao od mojih problema, kao da će nestati ako ih dovoljno dugo ignorira. Mama je uzdahnula, onim dubokim, umornim uzdahom koji sam znala napamet. “Ne možeš birati kad ćeš biti bolesna, Lejla. To je tvoja stvarnost. Naša stvarnost.”
Ali nije bila naša. Bila je samo moja. Moja bolest, moja slabost, moj teret. U Sarajevu, gdje su ljudi navikli na ratove i gubitke, moja rijetka bolest bila je nešto o čemu se šaputalo iza zatvorenih vrata. “Jesi li čula, ona mala iz trećeg ima nešto… ne znaš ti, bolje ne pitaj.”
Otac je šutio. Uvijek je šutio. Njegova tišina bila je gora od svih maminih riječi. Kad bih ga pitala zašto me ne pita kako sam, samo bi slegnuo ramenima i rekao: “Nema smisla pričati o stvarima koje ne možemo promijeniti.”
Ali ja sam željela da pričamo. Željela sam da vrištim, da im kažem koliko me boli, koliko se bojim svakog jutra kad se probudim i ne znam hoću li moći ustati iz kreveta. Umjesto toga, gutala sam suze i lijekove, pokušavajući biti nevidljiva.
U školi su me zvali “bolesna Lejla”. Nisam im zamjerala. Djeca su okrutna, ali iskrena. Najviše me boljelo kad bi me učiteljica Ajla pogledala s onim sažaljivim osmijehom. Kao da sam već napola nestala.
Jednog dana, dok sam sjedila na klupi ispred škole, prišao mi je Adnan. Bio je iz mog razreda, uvijek nasmijan, uvijek okružen prijateljima. “Hej, Lejla, hoćeš li doći na utakmicu u subotu? Igramo protiv Grbavice.”
Pogledala sam ga zbunjeno. “Ne znam… možda neću moći.”
“Znaš šta? Dođi ako možeš. Ako ne možeš, nije kraj svijeta. Ali bilo bi super da dođeš.”
Taj njegov jednostavni poziv bio je prva pukotina u mom oklopu. Počela sam razmišljati da možda ipak nisam samo bolest. Možda sam i dalje Lejla.
Kod kuće je situacija postajala sve napetija. Mama je sve češće plakala navečer u kuhinji, misleći da je ne čujem. Otac je dolazio kasnije s posla, a Emir je bježao u videoigre. Jedne večeri, dok sam sjedila za stolom i gledala u svoj tanjir, tata je iznenada progovorio:
“Možda bismo trebali otići kod nekog drugog doktora. U Zagreb, možda.”
Mama je odmah odmahnula glavom. “Nema novca za to. I šta će nam još jedan doktor reći? Da je bolesna? To već znamo.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam željela biti razlog zbog kojeg se svađaju. Nisam željela biti teret.
Te noći sam prvi put ozbiljno razmišljala da jednostavno nestanem. Da odem negdje gdje me nitko ne poznaje, gdje nisam samo “ona bolesna”. Ali nisam imala kamo.
Sljedećih dana povukla sam se još više u sebe. Prestala sam odgovarati na Adnanove poruke, izbjegavala sam prijatelje, čak sam i Emira ignorirala kad bi mi pokucao na vrata sobe.
Jedne večeri, dok sam ležala budna, čula sam kako mama i tata tiho razgovaraju u dnevnoj sobi.
“Ne znam više šta da radim s njom,” šaputala je mama. “Gubim je.”
“Možda je vrijeme da je pustimo da sama odluči šta želi,” odgovorio je tata.
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Možda je zaista vrijeme da odlučim sama.
Sljedećeg jutra ustala sam ranije nego inače. Pogledala sam se u ogledalo – blijeda, s tamnim podočnjacima, ali s nečim novim u očima. Odlučnošću.
Na doručku sam tiho rekla: “Želim pokušati otići u Zagreb. Želim znati ima li nade.”
Mama je zaplakala, tata je samo kimnuo glavom, a Emir je prvi put nakon dugo vremena ustao i zagrlio me.
Putovanje u Zagreb bilo je teško – ne samo fizički, već i emocionalno. Svaka kontrola, svaki razgovor s doktorima bio je podsjetnik na moju ranjivost. Ali prvi put sam osjećala da imam pravo boriti se za sebe.
Nakon povratka, stvari nisu postale čarobno bolje. Bolest nije nestala. Ali nešto se promijenilo u meni i mojoj obitelji. Počeli smo razgovarati. Počeli smo se smijati malim stvarima. Mama je prestala skrivati suze, tata je počeo dolaziti ranije kući, a Emir me češće pitao kako sam.
Adnan me dočekao ispred škole s osmijehom: “Nedostajala si nam, Lejla. Znaš li to?”
Ponekad još uvijek osjećam tamu kako mi se približava, ali sada znam – nisam sama. I nije sramota biti slab, niti tražiti pomoć.
Pitam se: Koliko nas još šuti o svojim bolima, bojeći se da budemo teret? Možda je vrijeme da progovorimo, zajedno.