Baka Mara na svadbi – 102 godine ljubavi i boli
“Neću umrijeti dok ne zaplešem na tvojoj svadbi, Ana!” viknula je baka Mara, držeći se za štap, dok sam u dnevnom boravku nervozno isprobavala vjenčanicu. Svi su zastali – mama je ispustila šalicu kave, tata je zakolutao očima, a sestra Ivana se nasmijala kroz suze. Baka je imala 102 godine, ali njezin glas je bio snažan kao i uvijek. “Hoću biti u svadbenoj povorci!” dodala je, gledajući me onim svojim tvrdoglavim, plavim očima.
“Bako, pa znaš da će biti naporno…” pokušala sam oprezno, ali ona me prekinula: “Nema više vremena za čekanje! Ako sam mogla preživjeti rat, mogu i tvoju svadbu!”
Svi smo znali da je baka Mara posebna. Rođena u malom selu kod Livna, prošla je kroz dva rata, izgubila muža u rudniku, podigla četvero djece sama. Svi su je poštovali, ali i bojali se njezine oštrine. Mama je uvijek govorila: “Baka Mara ne prašta lako, ali kad voli, voli do kraja.”
Pripreme za svadbu bile su kaotične. Tata je bio protiv toga da baka bude u povorci. “Neće izdržati!” tvrdio je. “A što ako padne? Što ako joj pozli?” Mama je šutjela, ali sam vidjela da joj je teško. Svi su znali da su ona i baka godinama u svađi zbog nasljedstva kuće u selu. Ivana je stala na bakinu stranu: “Pusti ženu da živi! Ako joj je to posljednja želja, tko smo mi da joj branimo?”
Noć prije svadbe nisam mogla spavati. Sjedila sam u kuhinji i gledala baku kako plete vunene čarape. “Znaš, Ana, kad sam ja bila mlada, nije bilo bijelih vjenčanica. Nosila sam haljinu od platna, posuđenu od susjede. Ali plesala sam cijelu noć s tvojim pradidom. Ljubav je bila jedino što smo imali.”
“Bako, bojiš li se?” pitala sam tiho.
“Ne bojim se smrti, dijete. Bojim se da ću otići, a da se vi nećete pomiriti. Tvoja mama i ja… previše smo tvrdoglave. Ali ti si most među nama. Zato želim biti uz tebe kad kažeš ‘da’. Možda će nas to sve spojiti.”
Svadbeni dan osvanuo je sunčan, ali napet. Baka je obukla svoju najbolju crnu haljinu i stavila maramu s cvjetnim uzorkom. Kad je došla pred crkvu, svi su se okrenuli. Ljudi su šaptali: “To je ona Mara iz Livna!” Držala me za ruku dok smo ulazile zajedno. Osjećala sam kako joj ruka drhti, ali nije pokazivala slabost.
Na svadbenoj večeri, kad je došao red na prvi ples, baka je ustala i povukla me na podij. “Sad ćeš vidjeti kako se pleše kolo!” viknula je. Glazba je zasvirala, a ona je, unatoč štapu, napravila nekoliko koraka. Ljudi su pljeskali, neki su plakali. Mama je gledala sa strane, suznih očiju. Tata je šutio, ali sam vidjela da mu je srce mekše nego ikad.
Nakon plesa, baka je sjela i pozvala mamu k sebi. “Ajde, Marija, dosta je bilo inata. Život je prekratak za mržnju.” Mama je sjela pokraj nje, a ja sam prvi put nakon dugo vremena vidjela kako se smiju zajedno. Ivana je sve snimala mobitelom, a gosti su komentirali: “Ovo je prava obitelj!”
Kasnije te večeri, dok su gosti slavili, baka me povukla na stranu. “Ana, obećaj mi da ćeš uvijek birati ljubav, makar bila najteža. Ja sam previše puta birala ponos. Ne ponovi moje greške.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam gledala svoju obitelj – slomljenu, ali opet cijelu. Baka je doživjela 102 godine, ali njezina najveća pobjeda bila je ta večer kad nas je sve spojila.
Kad su gosti otišli, baka je zaspala na stolici, s osmijehom na licu. Mama ju je pokrila dekom i tiho rekla: “Hvala ti, mama.” Ja sam stajala kraj prozora i gledala zvijezde, pitajući se – koliko puta u životu biramo ponos umjesto ljubavi? I hoćemo li ikada naučiti da je obitelj ono što nas drži na okupu, čak i kad sve drugo nestane?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Biste li poslušali srce ili razum?