Nisam znala da moj muž plaća dugove svoje bivše žene – priča koja mi je promijenila život
“Jesi li opet zaboravio platiti račun za struju, Damire?” – pitala sam ga dok sam nervozno prelistavala hrpu papira na stolu. Damir je sjedio na rubu kauča, pogled mu je bježao prema televizoru, ali znao je da ne može izbjeći moj pogled. “Nisam, Alma. Sve je plaćeno. Samo… znaš kako je, kasne s evidencijom.”
Nisam mu vjerovala. Već mjesecima nešto nije štimalo. Novac je nestajao iz našeg zajedničkog računa, a Damir je uvijek imao neko objašnjenje: popravak auta, pomoć bratu, neplanirani trošak na poslu. Ali osjećala sam da mi nešto skriva. I to me izjedalo iznutra.
Te večeri, dok je Damir zaspao na kauču, uzela sam njegov mobitel. Nisam ponosna na to, ali osjećaj sumnje bio je jači od mene. Pretražila sam poruke i naišla na ime koje me zaledilo – Sanja. Njegova bivša žena. Poruke su bile kratke, ali jasne:
“Hvala ti što si uplatio ratu za kredit. Ne znam šta bih bez tebe.”
“Molim te, nemoj Almi ništa reći. Znaš da bi poludjela.”
U tom trenutku svijet mi se srušio. Nisam mogla vjerovati da moj muž, čovjek kojem sam dala sve svoje povjerenje, krije ovako veliku stvar od mene. Nisam spavala cijelu noć. U glavi su mi se vrtjele slike – Damir i Sanja kako sjede zajedno, smiju se mojoj naivnosti, dijele tajne iza mojih leđa.
Sljedeće jutro nisam mogla izdržati. “Zašto joj pomažeš? Zašto meni lažeš?” – pitala sam ga čim je otvorio oči. Damir je prvo šutio, a onda slegnuo ramenima kao da se radi o sitnici.
“Alma, ona ima problema. Ostala je bez posla, kredit joj visi nad glavom. Ne mogu je pustiti da propadne. Ipak smo dijelili život godinama…”
“A ja? Ja ti nisam bitna? Naša djeca? Naša kuća? Znaš li koliko se trudim da sve držim pod kontrolom dok ti spašavaš svoju prošlost?”
Damir je šutio. Nikada ga nisam vidjela tako slomljenog, ali nisam imala milosti. Osjećala sam se izdano, prevareno, poniženo.
Tih dana nisam mogla normalno funkcionirati. Na poslu sam bila odsutna, kod kuće hladna i distancirana. Djeca su osjećala napetost u zraku. Moja sestra Lejla primijetila je da nešto nije u redu.
“Alma, šta se dešava? Izgledaš kao sjena sebe.”
Ispričala sam joj sve kroz suze. Lejla me zagrlila i rekla: “Znaš li koliko žena kod nas trpi zbog muževa koji ne znaju gdje im je mjesto? Ti nisi dužna spašavati njegovu bivšu ženu!”
Ali nije bilo tako jednostavno. Damir nije bio loš čovjek. Znam da ga Sanja ucjenjuje osjećajem krivnje jer su zajedno prošli ratne godine u Sarajevu, jer joj je on bio jedina podrška kad su izgubili sina. Ali ja nisam kriva za njihovu prošlost.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjeli smo za kuhinjski stol.
“Damire, moraš birati – ili ćeš biti ovdje sa mnom i našom djecom ili ćeš živjeti u prošlosti sa Sanjom. Ne mogu više ovako. Ne želim biti druga žena u svom braku.”
Pogledao me dugo i teško uzdahnuo.
“Alma, ne tražim da razumiješ… Samo ne mogu pustiti nekoga tko mi je bio sve kad nisam imao nikoga. Ali ti si sada moj život. Ne želim te izgubiti.”
Nisam znala što da radim. Razum mi je govorio jedno, srce drugo. U našoj maloj zgradi u Novom Zagrebu svi su znali sve o svima – već sam osjećala poglede susjeda kad bih izlazila iz stana.
Jednog dana Sanja me nazvala.
“Alma, oprosti što ti smetam… Znam da si ljuta na mene, ali Damir mi stvarno pomaže samo zbog djece… Molim te, nemoj ga ostaviti zbog mene.”
Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima.
“Sanja, znaš li ti koliko si nam problema napravila? Imaš li imalo srama?”
Sanja je plakala s druge strane linije.
“Nemam nikoga osim njega… Ali ako treba, prestat ću ga zvati… Samo nemojte uništiti svoju porodicu zbog mene…”
Spustila sam slušalicu i osjetila olakšanje pomiješano s bijesom i tugom.
Tjedni su prolazili u tišini i napetosti. Damir se trudio dokazati mi da mu je stalo do nas – pomagao oko djece, kuhao večere, donosio cvijeće bez razloga. Ali povjerenje je bilo poljuljano.
Jedne subote otišla sam kod psihologinje Mirele na razgovor.
“Alma, moraš odlučiti što ti je važnije – tvoja sreća ili tuđa prošlost. Ne možeš nositi teret cijelog svijeta na svojim leđima.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Na kraju sam odlučila dati Damiru još jednu šansu – ali pod uvjetom da više nema tajni među nama i da svaka pomoć Sanji ide preko mene i uz moj pristanak.
Danas još uvijek gradimo povjerenje iz početka. Nije lako, ali borim se za svoju obitelj i svoje dostojanstvo.
Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti laž ako znaš da iza nje stoji još veća istina? I koliko zapravo poznajemo one koje volimo?