Moja kćerka, njena samoća i ja: Priča o prihvaćanju
“Mama, moram ti nešto reći. Ne mogu više čekati. Želim dijete, i to sama.”
Te riječi su mi odzvanjale u ušima kao grom iz vedra neba. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, ruke su mi drhtale dok sam miješala kavu. Marta je sjedila nasuprot mene, pogleda čvrstog, ali u očima joj je titrala neka stara tuga. U tom trenutku, kao da je cijeli moj svijet stao.
“Marta, pa… kako to misliš sama? Zar nemaš nikoga?” pitala sam, glas mi je bio tanak, gotovo neprepoznatljiv.
“Nema veze što nemam partnera. Imam 38 godina, mama. Ne želim više čekati nekog tko možda nikada neće doći. Znam da će biti teško, ali osjećam da je to ispravno za mene.”
Osjetila sam kako mi srce tone. Nisam znala što da kažem. S jedne strane, razumjela sam njenu bol – i sama sam bila žena, i sama sam osjećala pritisak društva, obitelji, susjeda u Sarajevu, a kasnije i u Zagrebu gdje smo se preselile nakon rata. Ali s druge strane, bojala sam se za nju. Bojala sam se što će reći ljudi, kako će je gledati rodbina u Mostaru, kako će se snaći sama s djetetom.
“Ali, Marta… znaš kakvi su ljudi ovdje. Znaš što će reći tvoja tetka Jasna, što će pričati susjedi?”
Marta je uzdahnula i pogledala kroz prozor. “Mama, cijeli život sam slušala što drugi misle. Cijeli život sam pokušavala biti dobra kćerka, dobra studentica, dobra radnica… A gdje sam ja u svemu tome? Zar nije vrijeme da barem jednom poslušam sebe?”
Nisam znala što da odgovorim. Osjećala sam se kao da me netko rastrgao na pola – između želje da zaštitim Martu i straha od osude. Sjetila sam se svih onih večera kad bi došla kući umorna s posla, a ja bih je pitala ima li koga, kad će se udati, kad ću postati baka. Nisam ni slutila koliko je to boli.
Te večeri nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu, razmišljala o svemu što nas čeka. Sjetila sam se svoje mladosti u Tuzli, kako su žene koje su ostale same bile predmet ogovaranja i sažaljenja. Sjetila sam se svoje majke koja mi je uvijek govorila: “Bolje biti sama nego s pogrešnim čovjekom.” Ali tada nije bilo lako biti sama – ni tada ni sada.
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta. Marta je izbjegavala razgovor, a ja sam šutjela iz straha da ne kažem nešto pogrešno. Onda je došla nedjelja i ručak kod moje sestre Vesne.
“Marta, kad ćeš nas obradovati nekim momkom?” našalila se Vesna dok je rezala pitu.
Marta je odložila vilicu i pogledala me ravno u oči. “Neću vas obradovati momkom, ali možda ću vas obradovati unukom. I to vrlo skoro.”
Tišina je pala na stol. Vesna je zapanjeno gledala u mene, a ja sam osjećala kako mi obrazi gore.
“Kako to misliš?” upitala je Vesna.
“Odlučila sam postati mama sama. Bez muža. Možda uz pomoć donora ili posvojenja.”
Vesna je odmah počela: “Pa jesi li ti normalna? Što će reći ljudi? Kako misliš sama odgajati dijete? To nije prirodno!”
Marta je ustala od stola i otišla u sobu. Ja sam ostala sjediti, osjećajući se kao da me netko polio hladnom vodom.
“Zašto joj to dopuštaš?” šaptala je Vesna kasnije dok smo prale suđe.
“Vesna, ona ima pravo na svoj život. Možda nije onako kako smo mi navikle, ali vremena su se promijenila…”
Ali ni sama nisam bila sigurna vjerujem li u to što govorim.
Dani su prolazili, a Marta je sve više istraživala mogućnosti – razgovarala s liječnicima o umjetnoj oplodnji, raspitivala se o posvajanju. Ja sam sve to promatrala sa strane, osjećajući ponos i strah istovremeno.
Jedne večeri sjela sam kraj nje na kauč.
“Marta… Znaš da te volim više od svega na svijetu. I bojim se za tebe. Bojim se da ćeš biti umorna, usamljena… Da će ti biti teško bez podrške partnera.”
Pogledala me nježno i uzela za ruku.
“Mama, možda će biti teško. Ali bit će još teže ako nikad ne pokušam ostvariti ono što želim. Ne tražim od tebe da me razumiješ odmah… Samo da budeš uz mene.”
Te riječi su me slomile i iscijelile istovremeno. Shvatila sam da više nije dijete koje mogu zaštititi od svega lošeg na ovom svijetu. Shvatila sam da moram pustiti svoje strahove i biti tu za nju – kakvu god odluku donijela.
Kad smo nekoliko tjedana kasnije zajedno išle na prvi razgovor u kliniku za plodnost, osjetila sam kako mi srce mirnije kuca. Nisam znala što nas čeka, ali znala sam da ćemo zajedno proći kroz sve.
Ponekad se još uvijek pitam: Jesam li dobra majka ako ne razumijem sve njene izbore? Ili je dovoljno što je volim i stojim uz nju? Što vi mislite – gdje završava roditeljska briga, a počinje pravo djeteta na vlastitu sreću?