Sram za Stolom: Ispovijest Jedne Majke
“Znaš, mama, nekad mi je neugodno pred drugima što mi ti ne možeš pomoći kao što to rade Ivanovi roditelji…”
Te riječi, izgovorene tiho, gotovo šaptom, zarezale su me dublje nego što bi itko mogao zamisliti. Sjela sam za stari kuhinjski stol, onaj što škripi svaki put kad ga pomaknem, i gledala sam svoju kćerku Anu kako nervozno premeće šalicu kave. Vanjski svijet je bio siv, kiša je lupkala po prozoru, ali ništa nije moglo nadglasati oluju u meni.
“Ana, znaš da bih ti dala sve što imam…” pokušala sam, ali riječi su mi zastale u grlu. Sjetila sam se svih onih godina kad sam radila po dva posla – prvo u školskoj kuhinji, pa onda navečer čistila urede u centru grada. Sjećam se kako sam joj kupovala knjige iz antikvarijata jer za nove nije bilo novca. Sjećam se kako sam joj šivala haljine od starih zavjesa, samo da bi imala nešto lijepo za školsku priredbu.
Ali Ana sada ima svoj život. Udala se za Ivana, dobrog dečka iz bolje stojeće obitelji iz Zaprešića. Njegovi roditelji, Marija i Stjepan, uvijek su imali više – više novca, više vremena, više mogućnosti. Kad su Ana i Ivan kupovali stan, Marija je odmah ponudila novac za predujam. Kad su dobili malu Luciju, Stjepan je kupio najnovija kolica i platnu nosiljku iz Njemačke. Ja sam mogla donijeti samo domaće džemove i pletenu dekicu.
“Nije to isto, mama,” nastavila je Ana, gledajući u pod. “Znam da se trudiš… Ali ljudi pričaju. Ivanova mama stalno pomaže oko Lucije, vodi je u park, čuva je kad treba… A ti uvijek kažeš da ne možeš jer radiš ili si umorna.”
Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Nisam htjela plakati pred njom. Nisam htjela da vidi koliko me boli što misli da nisam dovoljno dobra majka. Ali istina je bila jednostavna: nisam imala izbora. Moj posao u pekari počinje u pet ujutro, a završava tek oko tri popodne. Kad dođem kući, jedva imam snage za sebe, a kamoli za čuvanje unuke.
“Ana,” prošaptala sam, “da mogu birati, bila bih s tobom i Lucijom svaki dan. Ali znaš da moram raditi…”
Ona je slegnula ramenima. “Znam… Ali nekad mi je teško kad vidim kako drugi imaju pomoć. Osjećam se kao da sam manje vrijedna pred Ivanovom obitelji.”
Te večeri nisam mogla zaspati. Ležala sam na starom kauču u dnevnoj sobi i gledala u strop. Sjećanja su mi navirala – kako sam sama odgajala Anu nakon što nas je njezin otac napustio zbog druge žene iz Sarajeva; kako sam prodavala zlatni lančić koji mi je ostavila baka da bih platila Anin fakultet; kako sam štedjela na svemu osim na njezinim potrebama.
Sutradan na poslu nisam mogla prestati razmišljati o njezinim riječima. Kolegica Jasmina me upitala: “Što ti je danas? Izgledaš kao da si vidjela duha.” Samo sam odmahnula glavom i nastavila slagati kifle na pladanj.
Navečer sam odlučila otići do Ane bez najave. Lucija je spavala, a Ana je sjedila za stolom s Ivanom. Osjetila sam nelagodu čim sam ušla – Ivanova majka Marija bila je tu, pričala je kako će opet voditi Luciju na more.
“Dobar večer svima,” rekla sam tiho.
Marija me pogledala preko naočala: “O, Jelena, stigli ste s posla? Mora da ste umorni.”
Ivan je ustao i ponudio mi stolicu. Ana me gledala s mješavinom srama i tuge.
“Samo sam htjela vidjeti Luciju prije spavanja,” rekla sam.
Marija je odmah dodala: “Znate, Jelena, vi ste stvarno vrijedni. Ali možda biste trebali malo više vremena provoditi s unukom dok je još mala. Djeca brzo odrastu.”
Osjetila sam kako mi lice gori od srama. Nisam znala što reći. Samo sam poljubila Luciju u čelo dok je spavala i izašla iz stana prije nego što su primijetili suze koje su mi klizile niz obraze.
Na povratku kući razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala za Anu. O tome kako društvo uvijek očekuje od majki da budu svemoćne – da rade, pomažu djeci, čuvaju unuke, kuhaju ručkove za cijelu obitelj i još uvijek budu nasmijane i vedre.
Ali što kad jednostavno ne možeš? Što kad si umorna? Što kad nemaš?
Sljedećih dana Ana mi se nije javljala. Nisam znala jesam li pogriješila što sam došla ili što nisam ostala duže. U pekari su me ljudi pitali za Luciju – svi znaju sve u našem malom kvartu – a ja bih samo klimnula glavom i nastavila raditi.
Jedne subote došla mi je Jasmina s posla s vrećicom hrane: “Za tebe i Anu. Znam da nije puno, ali…” Zagrlila me i ja sam prvi put nakon dugo vremena pustila suze pred nekim.
“Znaš,” rekla mi je tiho, “nije lako biti majka ovdje kod nas. Svi očekuju čuda od nas. Ali ti si već napravila čudo – odgojila si Anu sama i dala joj sve što si mogla. To nije malo.”
Te riječi su me grijale cijeli dan.
Nakon tjedan dana Ana me nazvala: “Mama… oprosti ako sam te povrijedila. Znam da daješ sve od sebe. Samo… nekad mi je teško kad vidim kako drugi imaju više pomoći.”
Nisam joj zamjerila. Samo sam joj rekla: “Samo želim da znaš koliko te volim i koliko bih voljela biti uz tebe više… ali nekad život ne daje izbora.”
Kad smo završile razgovor, sjela sam za svoj stari stol i napisala pismo koje možda nikad neću dati Ani:
“Draga moja kćeri,
Možda nisam najbolja majka na svijetu, ali uvijek ću biti tvoja majka koja te voli više od svega. Možda nemam novca ni vremena kao drugi, ali imam srce puno ljubavi za tebe i tvoju Luciju. Nadam se da ćeš jednog dana razumjeti moje žrtve i oprostiti mi što nisam mogla više.”
Ponekad se pitam – koliko vrijedi majčina ljubav kad nemaš ništa drugo ponuditi? I hoće li naše kćeri ikada shvatiti koliko smo dale od sebe?