Između Dva Doma: Priča o Izboru Koji Razdire Srce
“Ne mogu vjerovati da ovo stvarno govorimo naglas, Damire!” viknula sam, držeći se za glavu dok su mi suze klizile niz obraze. Na stolu između nas ležala je koverta s novcem koju mi je mama dala prije dva dana, s riječima: “Ovo je za vas, da napokon imate svoj dom.”
Damir je šutio, gledajući kroz prozor na kišu koja je neumorno tukla po limenom krovu našeg iznajmljenog stana u Novom Zagrebu. Naš sinčić, Filip, spavao je u drugoj sobi, nesvjestan oluje koja se odvijala među njegovim roditeljima.
“Ne tražim da biraš između mene i svoje mame,” rekao je napokon Damir tiho, ali u njegovom glasu osjećala se gorčina. “Ali tata… On nema nikoga osim mene. Znaš da mu je dijagnosticiran rak. Ako mu sad ne pomognemo, možda neće dočekati kraj godine.”
Osjetila sam kako mi srce puca na pola. Mama je godinama štedjela taj novac, odricala se svega kako bi meni i Filipu bilo bolje. A sad, kad nam se napokon ukazala prilika da pobjegnemo iz ovog vlažnog stana, da Filip ima svoju sobu, Damir želi sve dati svome ocu u Sarajevu za liječenje.
“A što s nama?” prošaptala sam. “Koliko još godina ćemo živjeti ovako? Koliko puta ćeš mi reći ‘samo još malo’, a ja ću gledati kako Filip raste bez dvorišta, bez sigurnosti?”
Damir je stisnuo šake. “Znaš da bih dao sve za vas. Ali ne mogu pustiti da moj otac umre misleći da sam ga zaboravio. Mama više ne može raditi, sestra je otišla u Njemačku… Ja sam mu jedina nada.”
U meni se borila ljutnja i tuga. Sjetila sam se svih onih noći kad sam kao dijete slušala mamu kako broji kune, kako preskače večeru da bih ja imala za školsku užinu. Sjetila sam se i Damirovog oca, gospodina Mustafe, koji me uvijek dočekivao s osmijehom kad bismo ljeti išli u Sarajevo. Ali sada… sada je sve bilo drugačije.
“Možda bismo mogli podijeliti novac?” pokušala sam, ali Damir je odmahnuo glavom.
“Znaš da ni pola nije dovoljno za liječenje. A ni za stan nam nije dovoljno ako podijelimo. Sve ili ništa.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam Filipa kako mirno diše i pitala se kakvu mu budućnost gradimo. Sutradan sam otišla kod mame na Trešnjevku.
“Dušo, vidim ti na licu da nešto nije u redu,” rekla je čim sam ušla.
Ispričala sam joj sve, a ona me samo zagrlila.
“Znam da ti je teško,” šaptala je. “Ali zapamti – obitelj nije samo ono što imaš u krvi, nego i ono što izabereš svaki dan. Ja sam dala taj novac za tebe i Filipa, ali neću te tjerati da biraš između mene i Damira. Samo želim da budeš sretna.”
Vratila sam se kući još zbunjenija. Damir me dočekao s crvenim očima.
“Nazvao sam tatu,” rekao je tiho. “Rekao sam mu da možda nećemo moći pomoći koliko smo mislili. Plakao je… Nikad ga nisam čuo da plače.”
Sjeli smo jedno nasuprot drugom, iscrpljeni.
“Što ćemo sad?” upitala sam.
Damir je slegnuo ramenima. “Ne znam. Ako uzmemo novac za stan, tata možda neće preživjeti operaciju. Ako damo njemu, Filip će još godinama živjeti ovako… Možda nikad nećemo imati svoj dom.”
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Filip je počeo pitati zašto smo tužni, a ja nisam znala što mu reći. Svaki put kad bih pogledala kovertu na polici, osjećala sam kao da me netko guši.
Jedne večeri zazvonio je telefon – Damirova sestra Lejla iz Njemačke.
“Damire, skupili smo nešto novca ovdje među našim ljudima,” rekla je kroz suze. “Nije puno, ali možda može pomoći tati za lijekove dok ne nađemo još nešto…”
Damir me pogledao s nadom u očima prvi put nakon dugo vremena.
“Možda ipak možemo zadržati novac za stan?” pitao je nesigurno.
Ali ja više nisam bila sigurna ni u što.
Te noći sanjala sam kako Filip trči po našem dvorištu, a Damirov otac sjedi pod orahom i smiješi se. Probudila sam se u suzama.
Sljedećeg jutra sjeli smo zajedno za stol.
“Damire,” rekla sam drhtavim glasom, “što god odlučili, netko će patiti. Ali možda… možda možemo pokušati pronaći drugi način? Možda kredit? Možda još malo pričekamo?”
Damir me uhvatio za ruku.
“Zajedno smo jači,” rekao je tiho.
I tako smo odlučili – novac ćemo zasad ostaviti po strani dok ne vidimo koliko će Lejlina pomoć značiti Mustafi. Ako bude trebalo, dat ćemo sve njemu. Ako ne, možda ćemo napokon imati svoj dom.
Ali svaku večer prije spavanja pitam se: Je li moguće biti dobar sin i dobar muž u isto vrijeme? Je li moguće biti dobra kćer i dobra majka bez da nekome slomiš srce? Što biste vi učinili na mom mjestu?