Granice gostoprimstva: Moje stanovanje nije hotel – kako sam naučila reći „ne“
„Jelena, možeš li nam posuditi stan na dva tjedna? Samo dok ne pronađemo nešto svoje.“ Glas moje sestrične Ivane odzvanjao mi je u glavi dok sam gledala kroz prozor svog malog stana na Trešnjevci. Bio je studeni, kiša je neumorno lupala po limenom krovu, a meni su ruke drhtale od nervoze. Nisam znala reći ne. Nikada nisam znala. Uvijek sam bila ta koja pomaže, koja sluša, koja daje.
„Naravno, Ivana, dođite. Nije problem“, izgovorila sam, iako mi je srce govorilo suprotno.
Dva tjedna pretvorila su se u mjesec dana. Ivana, njen muž Damir i njihovo dvoje djece, Lejla i Filip, uselili su se sa svim svojim stvarima. Moj dnevni boravak postao je skladište igračaka, kuhinja bojno polje između Damira i djece, a kupaonica – vječna tema prepirki. „Jelena, gdje su čisti ručnici? Jelena, možeš li skuhati kavu? Jelena, možeš li pričuvati djecu dok odemo u Konzum?“
Svaki dan bio je novi izazov. Moja privatnost nestala je kao magla na suncu. Navečer bih ležala budna i slušala kako Damir hrče na kauču, dok Ivana šapuće na mobitel s majkom u Mostaru. Ponekad bih se iskrala na balkon samo da udahnem malo tišine.
Jedne večeri, dok sam pokušavala učiti za ispit iz psihologije, Lejla je uletjela u moju sobu s razlivenim sokom po knjigama.
„Oprosti, teta Jelena!“, viknula je, ali već je jurila natrag u dnevni boravak.
Ivana je samo slegnula ramenima: „Ma pusti djecu, znaš kakva su.“
Počela sam kasniti na posao. Nisam imala mira ni za kavu ni za tuširanje. Svaki put kad bih pokušala razgovarati s Ivanom o tome koliko mi je teško, ona bi me pogledala kao da sam sebična.
„Jelena, pa mi smo ti obitelj! Zar bi nas izbacila na ulicu?“
Osjećala sam se kao zatvorenica u vlastitom domu. Moji prijatelji su prestali dolaziti jer „nije zgodno kad je gužva“. Mama me zvala svaki dan: „Jelena, moraš biti strpljiva. Znaš kako je teško danas pronaći stan.“
Ali nitko nije pitao kako je meni.
Jedne noći, nakon još jedne svađe oko kupaonice – Damir je ostavio brijač i pjenu posvuda – slomila sam se. Sjela sam na pod kuhinje i zaplakala. Ivana me našla tako i samo tiho rekla:
„Što ti je sad? Zar nisi sretna što imaš društvo?“
Tada sam prvi put osjetila bijes prema njoj. Kako može biti tako slijepa za moju patnju?
Sutradan sam otišla kod prijateljice Mirele na kavu. Ispričala sam joj sve.
„Jelena, moraš im reći da odu. Nije tvoj posao da spašavaš cijelu familiju“, rekla mi je odlučno.
Ali kako? Kako reći NE nekome koga voliš? Kako ne biti ona dobra sestrična?
Vratila sam se kući i zatekla Damira kako viče na Lejlu jer je prosula juhu po tepihu. Ivana je sjedila za stolom i tipkala po mobitelu. Nitko me nije ni pogledao kad sam ušla.
Te večeri skupila sam hrabrost.
„Ivana, moramo razgovarati“, rekla sam tiho.
Podigla je pogled: „Što sad?“
„Ne mogu više ovako. Ovo nije više moj dom. Osjećam se kao gost u vlastitom stanu.“
Damir je odmah skočio: „Pa gdje ćemo sad? Jelena, nemoj biti bezosjećajna!“
Ivana je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: „Znači izbacuješ nas?“
Osjetila sam knedlu u grlu, ali nisam popustila.
„Ne izbacujem vas. Samo želim svoj život natrag. Dala sam sve što sam mogla.“
Nastao je muk. Djeca su gledala u mene širom otvorenih očiju.
Te noći nisam spavala. Ivana nije progovorila ni riječ do jutra. Sljedećih dana atmosfera je bila ledena. Damir je gunđao po stanu, Ivana nije izlazila iz sobe.
Nakon tjedan dana spakirali su stvari i otišli kod Ivanine prijateljice u Dubravu. Kad su zatvorili vrata za sobom, sjela sam na pod i plakala – ovaj put od olakšanja.
Dugo mi je trebalo da se oporavim od osjećaja krivnje. Mama mi je zamjerila što „nisam imala više razumijevanja“. Prijatelji su me podržali.
Danas znam: granice nisu sebičnost nego nužnost. Naučila sam reći NE i birati sebe.
Ponekad se pitam: Koliko puta smo žrtve tuđih očekivanja jer se bojimo reći što nam treba? Koliko puta zaboravimo na sebe zbog straha od osude?