Kad sam najviše trebala podršku, obitelj mog muža me izdala: Više neću biti njihova slamka spasa

“Zašto baš sada, Lejla? Zar ne vidiš da imamo svojih problema?” glas moje svekrve, Vesne, odjekivao je kroz hladan hodnik njihovog stana u Sarajevu. Stajala sam na pragu, držeći u rukama vrećicu s lijekovima koje sam kupila za svekra. Srce mi je lupalo, a u grlu mi je stajala knedla. Nisam znala što da kažem, jer nisam očekivala da će me dočekati s takvom hladnoćom.

Sjećam se dana kada sam prvi put došla u ovu kuću kao supruga njihovog sina, Amara. Svi su me gledali kao da sam uljez, kao da sam došla nešto uzeti, a ne donijeti ljubav i podršku. Amar je bio moj oslonac, ali i on je često popuštao pred pritiskom svoje majke i sestre, Mirele. “Lejla, pusti ih, takvi su oni…” šaptao bi mi navečer dok bih plakala na njegovom ramenu. Ali nije bilo lako pustiti.

Godinama sam bila ta koja je trčala kad god bi netko od njih zatrebao pomoć. Kad je Mirela ostala bez posla, ja sam joj sredila razgovor kod prijateljice u firmi. Kad je Vesna slomila nogu, ja sam joj kuhala i čistila stan. Nikad nisam tražila ništa zauzvrat – vjerovala sam da će, kad meni zatreba, oni biti tu za mene.

Ali prošle zime sve se promijenilo. Moj otac je doživio moždani udar. Mama i ja smo bile izgubljene – nisam znala kome da se obratim. Amar je radio duge smjene u bolnici, a ja sam danima sjedila uz tatin krevet u Kliničkom centru. Jedne večeri, iscrpljena i očajna, nazvala sam Vesnu. “Vesna, molim te, možeš li mi pomoći? Trebam nekoga da pričuva malu Emu dok odem do bolnice…”

Nastala je tišina. Onda je uslijedio onaj hladni glas: “Lejla, znaš da Mirela ima problema sa zdravljem. Ne mogu sad još i tvoje dijete čuvati. Snađi se sama.”

Taj trenutak mi je slomio srce. Nisam mogla vjerovati da žena kojoj sam toliko puta pomogla sada nema ni trunku suosjećanja za mene i moju porodicu. Plakala sam cijelu noć. Amar je pokušavao opravdati svoju majku, ali ja više nisam imala snage slušati izgovore.

Sljedećih mjeseci sve se pogoršalo. Mirela mi je zamjerila što više ne šaljem Emu kod nje na vikend. Vesna je prestala zvati i pitati kako smo. Čak ni Amar nije znao kako da balansira između mene i svoje porodice.

Jednog dana, dok smo sjedili za stolom u našem malom stanu na Grbavici, Amar me pogledao i tiho rekao: “Lejla, možda bi trebala popustiti… znaš kakva je moja mama.” Pogledala sam ga s nevjericom: “Znaš li ti koliko sam puta popustila? Koliko puta sam sebe stavila na zadnje mjesto zbog njih? A kad meni treba pomoć – nema nikoga!”

Tada sam odlučila – dosta je bilo. Više neću biti njihova slamka spasa. Neću više trčati kad im nešto zatreba, neću više šutjeti kad me povrijede.

Prva prilika za to došla je ubrzo. Vesna me nazvala jer joj je trebao prijevoz do doktora. “Lejla, možeš li me odvesti sutra ujutro? Amar radi…”

Duboko sam udahnula i rekla: “Nažalost, Vesna, ne mogu. Imam svojih obaveza.” Nastala je tišina s druge strane linije – prvi put nije znala što reći.

Nakon toga su uslijedile šutnje, hladni pogledi na obiteljskim okupljanjima i šaputanja iza leđa. Ali ja sam osjećala olakšanje – prvi put nakon godina osjećala sam da dišem.

Moja mama me podržavala: “Kćeri, nisi ti ničija sluškinja. Vrijeme je da misliš na sebe i svoju porodicu.” Ema je bila sretnija jer više nije osjećala napetost kad idemo kod bake Vesne.

Jednog dana Mirela me zaustavila ispred zgrade: “Lejla, što ti to radiš našoj porodici? Zašto si se tako promijenila?” Pogledala sam je ravno u oči: “Nisam se ja promijenila – samo više ne dopuštam da me iskorištavate. I vi ste moja porodica samo kad vama odgovara?”

Nakon toga su se stvari još više zaoštrile. Amar je bio između dvije vatre – volio je mene i Emu, ali nije mogao prekinuti vezu s majkom i sestrom. Ponekad bih ga uhvatila kako sjedi zamišljen na balkonu, gledajući u daljinu.

Jedne večeri sjeli smo zajedno nakon što je Ema zaspala.

“Lejla,” rekao je tiho, “bojim se da ću izgubiti svoju porodicu ako nastavim ovako…”

“A što je sa mnom? Sa svojom ženom i djetetom? Zar mi nismo tvoja porodica?” upitala sam ga kroz suze.

Dugo smo razgovarali te noći. Amar je napokon shvatio koliko me boli to što me njegova porodica nikada nije prihvatila kao svoju. Obećao mi je da će stati uz mene – ali znam da to neće biti lako.

Danas više ne trčim kad Vesna ili Mirela zovu. Naučila sam reći “ne” bez grižnje savjesti. Moja porodica – Amar, Ema i ja – sada smo bliži nego ikad prije.

Ali ponekad se pitam: Je li moguće izgraditi pravu porodicu ako te ona druga strana nikada ne prihvati? I gdje povući granicu između pomoći i iskorištavanja?

Što vi mislite – jesam li ispravno postupila ili sam trebala još jednom progutati ponos zbog mira u kući?