Između dvije žene: Suprug, njegova majka i ja
“Opet ideš kod nje?” – riječi su mi izletjele prije nego što sam ih uspjela progutati. Stajala sam nasred kuhinje, držeći tanjur u ruci, dok je Dario, moj muž, nervozno navlačio jaknu. Pogledao me onim pogledom koji govori: “Ne radi scenu”, ali ja nisam mogla više šutjeti.
“Ivana, znaš da mama nije dobro… Samo ću na brzinu svratiti, donijela je sarme iz Bosne, znaš da ih volim.”
Osjetila sam kako mi srce udara u grlu. Nije prvi put da odlazi kod nje bez da mi kaže. Nije prvi put da osjećam kako me njegova majka, Senada, polako istiskuje iz našeg života. U početku sam mislila da umišljam. Govorila sam sebi: “Pa normalno je da voli svoju majku, žena ga je sama odgojila nakon rata.” Ali kako su mjeseci prolazili, a naši razgovori postajali sve plići, nisam mogla ignorirati osjećaj da gubim bitku koju nisam ni željela voditi.
Prvi put sam ga uhvatila prije tri mjeseca. Vratila sam se ranije s posla i zatekla ga kako sjedi za kuhinjskim stolom s njom, smiju se nečemu što ja nikad ne bih razumjela. Na stolu pite, baklava, miris domaće kave. Kad me ugledao, lice mu se smrznulo. “Ivana, dođi sjedi s nama!” rekla je Senada, ali njen glas je bio hladan kao sarajevska zima.
Od tada sam počela brojati dane kad ga nema. Svaki njegov izgovor – “idem do trgovine”, “idem pomoći mami oko auta”, “zvala me da joj donesem lijekove” – bio je još jedan čavao u moj ponos. Počela sam sanjati kako me ostavlja zbog nje. U snovima sam bila mala djevojčica koja stoji pred vratima i moli ga da ostane.
Jedne večeri, dok smo ležali u krevetu, skupila sam hrabrost.
“Dario, osjećaš li ti koliko te nema? Kao da živim s tvojom majkom, a ne s tobom.”
Okrenuo se na drugu stranu.
“Ivana, pretjeruješ. Mama je sama, nema nikoga osim mene. Ti imaš mene, imaš posao, prijatelje… Ona nema ništa.”
“Ali ja nemam tebe!” – povikala sam kroz suze koje su mi pekle obraze.
Sutradan me nazvala Senada.
“Ivana, sine, dođi na kavu. Moramo razgovarati kao žene.”
Otišla sam, iako mi je želudac bio u grču. Sjela sam za njen stol, a ona mi je natočila kavu u onu istu šolju iz koje uvijek pije Dario.
“Znam da misliš da ti uzimam sina”, rekla je tiho. “Ali ja sam ga rodila i odgojila sama. Sve što imam na ovom svijetu je on. Ti si mlada, možeš imati djecu, karijeru… Ja imam samo njega.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
“Senada, ne želim ti uzeti sina. Samo želim imati muža. Zar je to previše?”
Pogledala me dugo i teško.
“Znaš li kako je biti žena bez muža? Bez ikoga svog? Kad ti sve uzmu rat i život? Ja ne mogu pustiti Darija jer onda nemam ništa.”
Vratila sam se kući slomljena. Dario me dočekao u hodniku.
“Što si pričala s mamom?”
“Pitala me isto što i ja tebe svaki dan – gdje je granica između vas dvoje i mene?”
Nije odgovorio. Samo je sjeo na kauč i upalio televizor.
Dani su prolazili u tišini. Počela sam izbjegavati zajedničke večere jer bih svaki put osjetila miris Senadinih jela na njegovoj koži. Počela sam se pitati vrijedi li boriti se za nekoga tko ne vidi moju bol.
Jedne subote odlučila sam otići kod svojih roditelja u Osijek. Mama me dočekala zagrljajem koji mi je trebao više nego išta na svijetu.
“Ivana, dijete moje, ne možeš biti sreća između dvije tuge. Moraš odlučiti što želiš od života.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila u vlaku natrag za Zagreb.
Kad sam stigla kući, Dario me čekao.
“Gdje si bila? Brinuo sam se.”
“Kod svojih roditelja. Trebala sam malo zraka.”
Sjeo je do mene.
“Znam da ti nije lako s mamom… Ali ne znam kako drugačije. Ona nema nikoga osim mene.”
“A ja? Zar ja nisam tvoja obitelj? Zar nisi ti izabrao mene?”
Dugo smo šutjeli.
“Možda bi trebali otići zajedno kod nje i razgovarati svi troje”, predložio je napokon.
Pristala sam jer više nisam imala što izgubiti.
Te večeri sjedili smo za Senadinim stolom – ona, Dario i ja. Prvi put smo svi rekli naglas ono što nas boli.
“Senada,” rekla sam drhtavim glasom, “ne želim ti uzeti sina, ali želim imati muža koji će biti uz mene kad mi treba. Možemo li pokušati biti obitelj zajedno?”
Pogledala me kroz suze.
“Možemo pokušati… Ali bit će teško.”
Dario nas je pogledao kao dijete koje prvi put vidi roditelje kako plaču.
Od tog dana ništa nije bilo isto – ali barem smo pokušali razgovarati.
I danas se pitam: Je li moguće voljeti dvoje ljudi istovremeno bez da netko uvijek bude povrijeđen? Gdje prestaje sin, a počinje muž?