„Sutra pakirate stvari i odlazite“ – Priča jedne bosanske majke koja je izabrala sebe
„Sutra pakirate stvari i odlazite iz moje kuće!“, viknula sam, a glas mi je drhtao toliko da sam se bojala da ću pasti na pod. U dnevnoj sobi je mirisalo na hladnu kafu i neizrečene riječi. Lejla je zurila u mene, oči joj crvene od suza, a moj sin Emir je samo šutio, gledajući u pod kao da tamo može pronaći izlaz iz ove situacije.
Nikada nisam mislila da ću doći do ovoga. Ja, Azra, žena koja je cijeli život stavljala porodicu ispred sebe, sada stojim pred vlastitim djetetom i njegovom ženom i izgovaram rečenicu koja će nam svima promijeniti živote. Ali, do ove noći me doveo svaki dan prešućenih uvreda, svaki pogled pun prezira, svaka večera na kojoj sam bila nevidljiva u vlastitoj kući.
Sve je počelo kada su se Emir i Lejla vratili iz Zagreba. Nisu mogli naći posao tamo, pa su se vratili u Sarajevo i uselili kod mene. Prvih nekoliko sedmica bilo je lijepo – kuća puna smijeha, miris svježe pečenih pita, zajedničke kafe na balkonu. Ali onda su počeli problemi. Lejla nije mogla podnijeti što nema svoju privatnost, a Emir je stalno bio nervozan jer nije mogao naći posao. Ja sam pokušavala biti most između njih dvoje i svakodnevnih problema, ali mostovi ponekad puknu pod težinom.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam kako Lejla šapuće Emiru: „Tvoja mama se stalno miješa u sve. Ne mogu više ovako.“ Srce mi se steglo. Nisam željela biti teret svom djetetu, ali nisam ni zaslužila da budem višak u vlastitom domu. Počela sam se povlačiti, sve manje govoriti, sve više slušati. Svaki dan sam osjećala kako nestajem.
Jednog dana, dok sam čistila kupatilo, naišla sam na Lejlinu šminku razbacanu po cijeloj polici. „Lejla, molim te, možeš li malo pospremiti za sobom?“, pitala sam tiho. Pogledala me s visine: „Ako ti smeta, nemoj ulaziti.“
Te večeri Emir je došao kasno kući. Sjela sam pored njega na kauč. „Sine, možemo li razgovarati?“
„Mama, umoran sam. Može li sutra?“
Sutradan nije bilo vremena. Ni prekosutra. Dani su prolazili, a ja sam osjećala kako gubim sina. Počela sam sumnjati u sve što sam radila – jesam li bila previše zaštitnička? Jesam li ih ugušila svojom ljubavlju?
Jedne subote Lejla je imala rođendan. Pripremila sam tortu i ukrasila sto cvijećem iz bašte. Kad su došli iz grada, Lejla je samo bacila torbu na pod i rekla: „Nisam više dijete da mi praviš rođendane.“ Emir je šutio.
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se dana kada sam ostala udovica – Emir je tada imao samo deset godina. Sve sam radila za njega: radila dva posla, štedjela svaku marku da mu platim fakultet. Nikada nisam tražila ništa zauzvrat osim poštovanja.
A sada? Sada sam bila gost u vlastitoj kući.
Nakon još jedne večere u tišini, Lejla je odgurnula tanjir i rekla: „Možda bi bilo bolje da mi odemo.“ Emir je pogledao u mene kao da traži spas.
„Možda bi stvarno bilo bolje“, rekla sam tiho.
Te riječi su visile u zraku cijelu noć. Ujutro sam ustala ranije nego inače. Skuhala kafu i sjela za sto. Emir je došao prvi.
„Mama…“
„Ne moraš ništa reći“, prekinula sam ga. „Sutra pakirate stvari i odlazite.“
Lejla je izašla iz sobe s koferom već napola spakovanim. „Hvala na svemu“, rekla je bez trunke emocija.
Emir me zagrlio prije nego što su otišli. Osjetila sam kako mu srce lupa kao da će iskočiti iz grudi.
Kada su vrata za njima zalupila, sjela sam na pod i plakala kao nikada prije. Plakala sam za izgubljenim godinama, za sinom koji mi više nije dijete, za sobom koju sam zaboravila.
Ali onda sam ustala, obrisala suze i pogledala se u ogledalo. Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam ženu koja vrijedi – ne samo kao majka, već i kao osoba.
Ponekad se pitam: Da li sam pogriješila što sam ih izbacila? Ili je ovo bio jedini način da spasim sebe? Može li majka ikada prestati biti majka?