Noć kada sam izgubila sve, ali pronašla sebe
“Mama, zašto tata viče?” – šapnula je Lana, stežući me za ruku dok smo stajale u hodniku, skriveni iza vrata. Zvuk razbijenog tanjira još je odzvanjao stanom. Srce mi je tuklo kao ludo, a suze su mi pekle oči. “Tiho, ljubavi. Sve će biti dobro,” slagala sam, iako ni sama nisam vjerovala u to.
Nisam više brojala noći provedene u strahu. Niti modrice koje sam skrivala ispod rukava. Sve je kulminiralo te večeri, kad je Ivan, moj muž, izgubio kontrolu. Prvo je vikao na mene zbog hladne juhe, a onda je šamarao mene pred djecom. Tada sam znala – ako večeras ne odem, možda više nikad neću imati priliku.
Uspjela sam pokupiti samo najnužnije: dvije jakne, nešto novca i stare cipele. Lana i Filip su drhtali dok sam ih vodila niz stepenice. Na ulici je padala kiša. Beograd je bio mračan i hladan. Nisam imala gdje. Majka mi je prije mjesec dana rekla: “Sama si ga birala, sad trpi.” Sestra Ana nije odgovarala na poruke. Prijateljica Mirela? Ona je uvijek imala izgovor: “Ne mogu se miješati, znaš kakav je moj muž…”
Stajali smo ispod svjetiljke na uglu ulice. Lana je plakala tiho, Filip me gledao velikim očima punim pitanja. “Mama, gdje ćemo sad?”
“Idemo kod tete Mirele,” rekla sam odlučno, iako nisam bila sigurna hoće li nas primiti. Kiša je lila kao iz kabla dok smo hodali prema njenoj zgradi. Kad sam pozvonila na interfon, Mirelin glas bio je hladan: “Sanja, ne mogu sad… Moj muž je kod kuće. Zovi me sutra.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Djeca su drhtala od hladnoće i straha. Pogledala sam ih i odlučila – neću ih više nikad vratiti u onaj stan.
Sklonili smo se pod nadstrešnicu male prodavnice. Vlasnik, stariji čovjek po imenu Mustafa, gledao nas je sumnjičavo. “Gospođo, ne možete ovdje stajati cijelu noć,” rekao je tiho.
“Molim vas… samo dok ne smislim šta dalje,” prošaptala sam.
Pogledao me još jednom, pa uzdahnuo: “Imam malu ostavu iza prodavnice. Djeca mogu tu da se ugriju na sat vremena.”
Nikad neću zaboraviti tu noć – miris vlažnih kartonskih kutija, škripu vrata i tišinu koju su prekidali samo Laniini jecaji. Sjedila sam na podu s njima u naručju i prvi put u životu osjetila potpunu nemoć.
U glavi su mi odzvanjale riječi moje majke: “Žena mora trpjeti zbog djece.” Ali ja više nisam mogla trpjeti. Nisam htjela da moja djeca odrastaju u strahu.
Kad je svanulo, Mustafa nam je donio čaj i pecivo. “Imam sestru u Novom Sadu, vodi sklonište za žene. Ako hoćete, mogu vas povezati.”
Tog trenutka prvi put sam osjetila tračak nade. Nazvala sam broj koji mi je dao. S druge strane javila se žena blagim glasom: “Sanja, dođite odmah. Imamo mjesta za vas i djecu.”
Put do Novog Sada bio je dug i tih. Djeca su zaspala naslonjena na mene u autobusu. Gledala sam kroz prozor i pitala se – kako sam dopustila da ovako živim? Zašto niko nije pomogao? Zašto su svi okretali glavu?
U skloništu su nas dočekale druge žene sa sličnim pričama. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se sigurno. Ali bol zbog izdaje porodice i prijatelja bila je jača od svega.
Jedne večeri, dok su djeca crtala u kutku sobe, zazvonio mi je telefon. Bila je to sestra Ana.
“Sanja… čula sam šta se desilo. Mama kaže da si luda što si otišla od Ivana. Znaš da tata nikad ne bi dozvolio da se razvedeš…”
“Ana, znaš li ti šta sam sve preživjela? Znaš li da me tukao pred djecom?”
S druge strane tišina.
“Ne znam šta da ti kažem… Kod nas se to ne radi tako…”
Prekinula sam vezu drhteći od bijesa i tuge.
Narednih dana učila sam kako biti sama – kako pronaći posao, kako upisati djecu u vrtić, kako ponovo vjerovati ljudima. Svaki dan bio je borba.
Jednog jutra, dok smo doručkovali u zajedničkoj kuhinji skloništa, Lana me pogledala i rekla: “Mama, ovdje si opet nasmijana.” Tada sam shvatila – možda nemam više ništa od starog života, ali imam njih i imam sebe.
Danas radim kao pomoćnica u jednoj pekari u Novom Sadu. Djeca idu u školu i vrtić. Još uvijek nemam podršku porodice; majka mi šalje poruke samo kad treba nešto od mene. Prijatelji su nestali kao da ih nikad nije ni bilo.
Ali svako jutro kad pogledam Lanu i Filipa kako mirno spavaju znam da sam napravila pravu stvar.
Ponekad se pitam – koliko nas još šuti iza zatvorenih vrata? Koliko žena još čeka da neko drugi pruži ruku spasa? A možda je jedina ruka spasa ona koju sami sebi pružimo?