Naša Milica između dva svijeta: Majčina borba za izgubljenu bliskost

“Milice, zašto mi više ne dolaziš? Zašto ne razgovaraš sa mnom kao prije?” – izgovorila sam drhtavim glasom, gledajući u ekran mobitela koji je već treći put ostao bez odgovora. U kuhinji je mirisalo na svježe pečene kiflice, one koje je uvijek voljela, ali sada su stajale netaknute na stolu. Suprug Ivan je samo slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Pusti je, Jasna. Odrasla je, ima svoj život.” Ali kako da pustim? Kako da zaboravim onu djevojčicu koja mi je trčala u zagrljaj nakon škole, koja mi je šaptala tajne dok smo zajedno čistile grašak za ručak?

Sve se promijenilo onog dana kad je Marko došao u našu kuću. Sjećam se, bio je to običan proljetni dan, ali meni se urezao u pamćenje kao početak kraja. Marko – visok, ozbiljan, uvijek s nekim poluosmijehom koji nikad nisam znala protumačiti. Milica je blistala pored njega, ali čim bi ostali sami, postajala je tiha, povučena. “Mama, Marko voli mir i tišinu,” govorila bi mi kad bih joj predložila da dođe na nedjeljni ručak. “Ne voli gužvu.”

Prvi put sam osjetila strah kad sam joj poslala poruku za rođendan, a ona mi odgovorila tek navečer: “Hvala mama, bila sam zauzeta.” Nije bilo onog toplog razgovora, nije bilo smijeha. Ivan me pokušavao utješiti: “Možda joj treba vremena da se navikne na brak.” Ali ja sam osjećala nešto drugo – kao da mi klizi kroz prste.

Jedne subote skupila sam hrabrost i otišla do njihove zgrade na Grbavici. Nosila sam pitu od jabuka, onu koju je Marko jednom pohvalio. Pozvonila sam, a vrata mi je otvorio on – hladan pogled, bez osmijeha. “Milica spava,” rekao je kratko. “Možda drugi put.” Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima dok sam silazila niz stepenice.

Narednih mjeseci Milica se sve više udaljavala. Na porodičnim okupljanjima bila bi odsutna, stalno gledala u telefon ili žurila kući. Kad bih pokušala razgovarati s njom nasamo, uvijek bi našla izgovor: “Moram ići, Marko me čeka.” Počela sam sumnjati – da li joj Marko brani da dolazi kod nas? Da li joj puni glavu protiv mene?

Jedne večeri nisam izdržala. Nazvala sam je i rekla: “Milice, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako.” S druge strane tišina, pa šapat: “Mama, ne mogu sad pričati. Marko ne voli kad dugo telefoniram.” Osjetila sam knedlu u grlu i bijes koji me gušio. “Zar ti je on važniji od mene? Zar si zaboravila ko te odgajao?”

Te noći nisam spavala. Prebirala sam po uspomenama – prvi zubić koji je ispao, prva petica iz matematike, prvi dečko kojem sam prijetila da će imati posla sa mnom ako je povrijedi. A sada? Sada sam bila samo još jedna osoba koju treba izbjegavati.

Ivan je pokušavao biti glas razuma: “Jasna, možda pretjeruješ. Možda samo prolazi kroz težak period.” Ali ja sam osjećala da gubim dijete. Počela sam ispitivati prijateljice – Senada mi je rekla: “I moja Lejla se promijenila kad se udala. Muževi znaju biti ljubomorni na naše vrijeme s djecom.” Ali ovo nije bila obična ljubomora – ovo je bila izolacija.

Jednog dana stigla mi je poruka od Milice: “Mama, možemo li se naći same?” Srce mi je poskočilo od radosti i straha. Sjele smo u mali kafić kod Vječne vatre. Milica je izgledala umorno, oči su joj bile crvene. “Mama… ne znam kako da ti kažem… Marko ne voli kad idem kod vas. Kaže da ga ne poštujete, da ga ogovarate.”

Osjetila sam kako mi krv navire u lice: “Milice! Nikad ga nismo ogovarali! Samo želimo da te vidimo sretnu!”

Pogledala me tužno: “Znam mama… ali kad god kažem da idem kod vas, on se naljuti. Kaže da ga stavljam na drugo mjesto.”

Tada sam shvatila – moja kćerka živi između dva svijeta: između muža koji traži potpunu lojalnost i roditelja koji traže bliskost. I ona puca po sredini.

“Milice, jesi li sretna?” upitala sam tiho.

Nije odgovorila odmah. Samo je slegnula ramenima i suze su joj potekle niz lice.

Te večeri dugo smo šetale po kiši. Pričale smo o svemu što nas boli – o njenoj usamljenosti, o mojoj nemoći da joj pomognem. Obećala mi je da će pokušati razgovarati s Markom, ali u njenim očima vidjela sam strah.

Dani su prolazili, a situacija se nije mijenjala. Milica bi ponekad došla sama na kratko, uvijek gledajući na sat. Marko nikad nije dolazio s njom. Ivan je prestao pitati za nju – povukao se u sebe.

Jednog dana stigla mi je poruka: “Mama, trudna sam.” Srce mi se steglo od sreće i brige istovremeno. Hoće li sada biti još više sama? Hoće li Marko dozvoliti da budemo dio života našeg unučeta?

Ponekad sjedim sama u kuhinji i gledam stare slike – Milica s pletenicama, Milica na maturi, Milica koja mi šapuće: “Mama, nikad te neću napustiti.” A sada… sada osjećam da smo izgubile jedna drugu negdje na putu između ljubavi i lojalnosti.

Možda nisam savršena majka. Možda sam previše tražila ili previše očekivala. Ali zar nije prirodno željeti bliskost sa svojim djetetom? Zar nije pravo svake majke da bude dio života svoje kćerke?

Sinoć sam joj poslala poruku: “Volim te bez obzira na sve. Uvijek ću biti tu za tebe.” Nije odgovorila odmah, ali znam da me čita.

Ponekad se pitam – koliko ljubavi treba pustiti prije nego što potpuno izgubiš dijete? I gdje prestaje briga, a počinje miješanje? Drage žene, jeste li i vi izgubile svoje kćerke kad su postale tuđe žene?