Kad Ljubav Nije Dovoljna: Priča o Preopterećenosti Roditeljstvom

“Ne mogu više, Ivane!” povikala sam kroz suze, dok je mala Lara neutješno plakala u mojem naručju. Ivan je stajao na vratima kuhinje, umoran, s podočnjacima koji su svjedočili o još jednoj neprospavanoj noći. Na stolu su bile neplaćene račune, a u kutu su se slagale pelene i igračke. Naša starija djeca, Filip i Anja, svađali su se oko daljinskog upravljača, a ja sam osjećala kako mi se srce steže od nemoći.

“Ana, molim te, pokušaj se smiriti. Znaš da radim koliko mogu,” odgovorio je tiho, ali u njegovom glasu osjetila sam isti očaj koji je gušio i mene.

Nikad nisam mislila da ću biti ona mama koja vrišti na djecu. Oduvijek sam sanjala veliku obitelj, toplinu doma, miris svježe pečenog kruha i smijeh u dvorištu. Ali stvarnost je bila drugačija: stalni stres, manjak novca, iscrpljenost i osjećaj da gubim samu sebe. Lara nije bila planirana. Kad sam saznala da sam trudna, plakala sam od straha, ne od sreće. Ivan je šutio cijelu večer, a ja sam znala da ga je pogodilo isto što i mene – kako ćemo izdržati?

Moja mama, Ružica, često je govorila: “Djeca su blagoslov.” Ali kad sam joj priznala da mi je previše, samo je odmahnula rukom: “Svi smo mi to prošli. Nisi ti prva ni zadnja.” Osjećala sam se kao da me nitko ne razumije. Prijateljice su mi slale slike s mora, a ja nisam imala ni za autobusnu kartu do grada. Ivan je radio u skladištu, a ja sam nakon poroda ostala bez posla u trgovini jer nisu mogli čekati da se vratim.

Jedne večeri, dok su djeca napokon spavala, sjela sam na balkon s Ivanom. Tišina nam je bila najdraži gost. “Znaš li da te više ne prepoznajem?” prošaptao je. Pogledala sam ga zbunjeno. “Nekad si se smijala sitnicama. Sad si stalno tužna ili ljuta. Bojim se za nas.” Suze su mi krenule niz lice. “I ja se bojim… Bojim se da ću puknuti. Da ću vas sve povrijediti jer ne znam kako dalje.”

Sljedećih dana pokušavala sam biti bolja mama. Pravila sam palačinke za doručak, igrala se s Anjom lutkama, čitala Filipu priče prije spavanja. Ali čim bi Lara zaplakala, sve bi se srušilo. Jedne noći, kad sam mislila da svi spavaju, sjela sam na pod kupaonice i plakala do iznemoglosti. Nisam znala kome se obratiti – psihologu? Svećeniku? Prijateljici koja nema djecu i ne razumije?

Ivan je postajao sve odsutniji. Počeo je ostajati duže na poslu ili bi navečer izlazio s prijateljima na pivo. Kad bih ga pitala zašto me ostavlja samu s djecom, samo bi slegnuo ramenima: “Treba mi malo zraka.” Počeli smo se svađati zbog sitnica – tko će baciti smeće, tko će kupiti kruh, zašto je netko zaboravio ugasiti svjetlo u hodniku.

Jednog dana, dok sam gurala kolica kroz park i gledala druge mame kako bezbrižno razgovaraju, osjetila sam zavist. Zašto njima ide lakše? Zašto ja ne mogu uživati u svojoj djeci? Kad sam točno prestala biti Ana i postala samo mama?

Moja sestra Marija došla je iz Osijeka na vikend. Sjela je kraj mene dok sam hranila Laru i tiho rekla: “Ana, moraš potražiti pomoć. Nije sramota reći da ti je teško.” Prvi put netko nije umanjivao moju bol. Plakala sam joj na ramenu satima.

Nakon toga odlučila sam otići psihologu u Dom zdravlja. Bojala sam se što će reći susjedi ako me vide kako ulazim tamo. Ali više nisam mogla sama. Psihologinja Jasmina slušala me bez osuđivanja. Rekla mi je da nisam loša majka jer osjećam umor i bijes – da su to normalne reakcije kad nemaš podršku i kad si preopterećen.

Počela sam pisati dnevnik i svaki dan zapisivati barem jednu stvar zbog koje sam zahvalna – osmijeh mog djeteta, Ivanov zagrljaj kad misli da spavam, miris kiše kroz otvoren prozor.

Ivan i ja smo otišli na bračno savjetovanje. Bilo je teško priznati koliko smo se udaljili. Naučili smo razgovarati bez vikanja i tražiti pomoć jedno od drugoga. Ponekad zamolim mamu da pričuva djecu pa odemo u šetnju ili popijemo kavu na terasi.

I dalje ima dana kad mislim da ću poludjeti od umora ili tuge. Ali više ne osjećam sram što mi je teško. Znam da nisam sama – ima nas mnogo koji šutimo i trpimo jer nas društvo uči da moramo biti savršeni roditelji.

Ponekad se pitam: koliko nas još sjedi po kupaonicama i plače u tišini? Zašto nam je tako teško priznati da nam treba pomoć? Možda će ova moja priča nekome dati snagu da progovori.