Kad bolest moje kćeri otkrije laži: Priča o ocu koji je morao izgraditi život iz pepela
“Tata, boli me trbuh…” Lana je šaptala dok sam joj mijenjao oblogu, a vani je kiša uporno lupala po prozoru. Bilo je tri ujutro, Jasmina nije bila doma. Opet. U tom trenutku, dok sam gledao Lanine suzne oči, shvatio sam da nešto nije u redu – ne samo s njom, nego sa svime oko nas.
“Gdje je mama?” pitala je tiho. Nisam znao što da kažem. “Mama radi, dušo. Vratit će se uskoro.” Lagao sam joj, kao što sam lagao i sebi zadnjih mjeseci. Jasmina je sve češće nestajala iz našeg života, a ja sam to pravdao poslom, umorom, stresom. Ali Lana je bila bolesna – temperatura nije padala danima, a liječnici su samo slali dalje.
Sutradan sam nazvao Jasminu. “Lana je opet loše. Možeš li doći kući?” Tišina s druge strane bila je teža od bilo koje riječi. “Ne mogu sada, Dario. Znaš da imam važan sastanak.”
“Jasmina, dijete nam je bolesno!” povisio sam glas, ali ona je već prekinula vezu. Tog trenutka nešto se slomilo u meni. Počeo sam preispitivati sve – gdje sam pogriješio, što nisam vidio?
Odveo sam Lanu u bolnicu u Zagrebu. Dijagnoza: autoimuna bolest. Trebat će joj dugotrajno liječenje i puno brige. Sjedio sam kraj njenog kreveta dok su joj davali infuziju, gledao kako joj ruka drhti od straha i boli. “Tata, hoćeš li uvijek biti tu?”
“Uvijek, ljubavi. Obećavam.”
Jasmina nije dolazila. Nije se javljala na poruke ni pozive. Počeo sam zvati njene prijateljice, sestru u Splitu – nitko nije znao gdje je. Ili su se pravili da ne znaju.
Jedne večeri, dok sam slagao Lanine stvari za bolnicu, pronašao sam pismo u Jasmininoj ladici. Rukopis koji nisam prepoznao. “Draga Jasmina, znam da ti je teško, ali vrijeme je da misliš na sebe…” Srce mi je preskočilo. Bio je to ljubavno pismo – ne meni.
Sve laži, svi izgovori – odjednom su imali smisla. Jasmina je otišla s nekim drugim. Ostavila nas kad nam je najviše trebala.
Nisam imao vremena tugovati. Lana me trebala više nego ikad. Naučio sam kuhati posebne obroke za njenu dijetu, učiti s njom dok je bila preumorna za školu, smijati se kad bi plakala jer joj kosa opada od terapije. Svaku večer bih joj čitao priče o hrabrim djevojčicama koje pobjeđuju zmajeve.
Ali noću bih plakao u kupaonici da me ne čuje.
Jednog dana došla je socijalna radnica. “Gospodine Kovačević, jeste li sigurni da možete sami brinuti o Lani? Znate da imate pravo na pomoć…”
“Ne treba mi pomoć!” viknuo sam previše naglo. “Samo… samo želim da mi vrate ženu i zdravlje mog djeteta.”
Pogledala me sažaljivo. “Ponekad moramo prihvatiti da se život promijeni zauvijek. Ali niste sami.”
Nisam vjerovao nikome osim sebi. Počeo sam raditi od kuće kako bih bio uz Lanu. Prijatelji su se povukli – nisu znali što reći ili kako pomoći. Moja majka iz Osijeka dolazila bi povremeno, ali i ona je bila slomljena zbog svega što se dogodilo.
Jedne večeri Lana me pogledala i rekla: “Tata, hoćeš li mi obećati nešto? Ako mama dođe nazad… nemoj joj vikati. Samo budi dobar kao što si meni.”
Zagrlio sam je i obećao.
Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što se Jasmina javila. Poslala je poruku: “Želim vidjeti Lanu.” Nisam znao što osjećam – bijes, tugu ili olakšanje? Pristao sam zbog Lane.
Sjeli smo u parku ispod kestena. Jasmina je izgledala umorno, starije nego prije. Lana ju je zagrlila bez riječi.
“Dario… žao mi je,” šaptala je Jasmina kad smo ostali sami.
“Zašto si otišla baš tada? Kad nam je bilo najteže?”
Pogledala me kroz suze: “Nisam mogla više… Sve me gušilo. Nisam znala kako biti majka bolesnom djetetu ni supruga koja te više ne voli.” Nije bilo opravdanja koje bi moglo izbrisati bol koju smo Lana i ja prošli.
Ali nisam vikao. Samo sam šutio i pustio suze da teku.
Danas Lana ide na terapije i polako se oporavlja. Ja još uvijek učim biti otac i majka u isto vrijeme. Ponekad mi nedostaje stari život, ali više ne tražim krivca.
Pitam se – koliko nas živi u laži dok nas tragedija ne natjera da otvorimo oči? I koliko nas ima snage oprostiti kad nas oni koje volimo najviše povrijede?