Kad dom više nije dom: Između snahe i kćeri
“Ne možeš tako razgovarati sa mnom, Ivana! Ovo je još uvijek moja kuća!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, a ruke su mi se tresle dok sam stajala nasred kuhinje. Ivana me pogledala ispod oka, onim pogledom koji me uvijek podsjeti da sam sada samo gost u vlastitom domu. “Jadranka, ja ovdje živim s Davorom. I mi imamo pravo na mir. Nije sve kao prije.”
Zastala sam, osjetila kako mi srce lupa u grudima. Davor, moj sin, bio je na poslu. Zamišljala sam ga kako sjedi za stolom u uredu, daleko od svega ovoga, nesvjestan da se njegova majka i žena svakodnevno sudaraju kao valovi o stijene. Kad su mi djeca odlazila jedno po jedno, mislila sam da će mi biti teško zbog tišine, ali nisam znala da će me najviše boljeti osjećaj da više nisam potrebna.
Prije nekoliko godina, kad je moj muž Ante umro, sve se promijenilo. Kuća je postala prevelika i prehladna. Davor i Ivana su predložili da se preselim kod njih, “da ne budem sama”, rekli su. Pristala sam, misleći da će mi njihova blizina donijeti utjehu. Ali ubrzo sam shvatila da nisam dobrodošla onako kako sam očekivala.
“Mama, nemoj se miješati u našu večeru. Ivana kuha danas,” rekao bi Davor kad bih pokušala pomoći oko ručka. Ivana bi samo šutjela, ali njezine oči govorile su više od riječi. Osjećala sam se kao uljez, kao netko tko smeta u vlastitoj kuhinji.
Jednog dana, kad više nisam mogla izdržati napetost, otišla sam kod kćeri Marije. Nadala sam se da će me ona razumjeti, da će me zagrliti kao nekad kad bi pala i ogrebala koljeno. Pokucala sam na vrata njezinog stana u Novom Zagrebu. Otvorila je vrata s osmijehom, ali osmijeh joj je brzo splasnuo kad me vidjela.
“Mama? Što radiš ovdje? Nisi zvala…”
“Marija, trebam razgovarati s tobom. Ne mogu više izdržati kod Davora i Ivane… Osjećam se kao teret.”
Marija je uzdahnula i pustila me unutra. Sjela sam na kauč dok je ona nervozno premještala šalice po stolu.
“Mama, znaš da imam puno posla… Luka ima treninge, a ja radim do kasno. Ne mogu ti sad puno pomoći. Možda bi trebala pokušati razgovarati s Ivanom?”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Pokušala sam, ali ona me ne želi slušati. Kao da joj smetam čim otvorim usta. Zar sam stvarno toliko naporna? Zar sam toliko pogriješila kao majka?”
Marija je šutjela. Pogledala me onim pogledom koji govori više od riječi – pogledom koji kaže “ne znam što da ti kažem”.
Vratila sam se kući još usamljenija nego prije. Ivana me dočekala s hladnim pogledom.
“Gdje ste bili? Davor je pitao za vas.”
“Bila sam kod Marije,” odgovorila sam tiho.
“Aha,” rekla je Ivana i nastavila slagati rublje.
Te večeri sjedila sam sama u sobi i gledala stare fotografije – slike s mora iz Makarske, gdje smo svi zajedno ljetovali; Ante drži Mariju za ruku dok Davor skače u more; ja smijem se dok držim lubenicu. Gdje su nestali ti dani? Kako smo postali stranci?
Sljedećih tjedana napetost je rasla. Ivana je sve češće izbjegavala razgovor sa mnom. Davor bi dolazio kasno s posla i pravio se da ne primjećuje hladnoću među nama.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Ivana je odjednom rekla:
“Jadranka, možda bi bilo bolje da pronađete svoj stan. Znam da vam nije lako, ali ni nama nije lako ovako.”
Davor je spustio glavu i šutio.
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
“Znači to želite? Da odem?”
Ivana nije odgovorila. Samo je ustala i otišla u sobu.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam dala svojoj djeci – o godinama rada u školi, o noćima kad bih bdjela uz njih dok su imali temperaturu, o svim žrtvama koje sam podnijela za njihovu sreću. I sad, kad mi najviše trebaju, osjećam se kao višak.
Sutradan sam otišla kod susjede Ruže na kavu.
“Jadranka, nisi ti kriva,” rekla mi je Ruža dok smo pile kavu na balkonu. “Danas su djeca drugačija. Svi gledaju sebe. Ali ne smiješ dozvoliti da te to slomi. Moraš misliti na sebe malo više.”
Ali kako? Kako kad cijeli život misliš samo na druge?
Nakon nekoliko dana odlučila sam potražiti mali stan za sebe. Pronašla sam garsonijeru blizu tržnice. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir – ali i tugu koja me gušila svake večeri kad bih legla sama u krevet.
Davor me posjetio jednom.
“Mama… Jesi dobro?”
Pogledala sam ga i vidjela dječaka kojeg sam nekad tješila zbog loše ocjene iz matematike.
“Jesam, Davore. Samo… ponekad se pitam gdje smo pogriješili. Jesam li vas previše voljela? Ili premalo?”
On nije znao što reći.
Sada sjedim ovdje i pišem ove riječi, pitajući se: Ima li još mjesta za nas roditelje u životima naše djece? Ili smo osuđeni na tišinu i samoću kad više nismo potrebni?