Baka Ne Prihvaća Mog Zaručnika: „Ako Ja Hoću, Izbacit ću Ga i Nikad Više Neće Ući u Kuću“
„Ako ja hoću, izbacit ću ga i nikad više neće ući u ovu kuću!“, viknula je baka, tresući rukom po stolu tako snažno da su šalice zveckale. Stajala sam nasred dnevne sobe, crvena u licu, dok je moj zaručnik, Adnan, sjedio na rubu fotelje, pogleda prikovanog za tepih. U tom trenutku, osjećala sam se kao dijete koje je uhvaćeno u nekoj velikoj nepodopštini, a ne kao odrasla žena koja pokušava graditi svoj život.
„Bako, molim te, samo ga nazovi imenom. Adnan se zove. Nije ‘tvoj onaj’, ima ime!“, glas mi je drhtao, ali nisam htjela pokazati suze. Baka je samo odmahivala glavom, mrmljajući nešto sebi u bradu.
Odrasla sam u Sarajevu, u kući gdje su mirisi bakinih pogača i zvukovi njezinog smijeha bili sigurnost. Nakon rata, ostali smo samo nas dvije – mama je otišla raditi u Njemačku, a tata… o njemu se nije pričalo. Baka je bila moj svijet, moj oslonac, žena koja me naučila kuhati, moliti i preživjeti kad je najteže. Ali sada, kad sam napokon pronašla nekoga tko me voli i poštuje, ona ga odbija prihvatiti.
Adnan nije iz našeg dijela grada. Njegova obitelj je iz Zenice, muslimani su, ali to nikad nije bilo važno meni ni njemu. Upoznali smo se na fakultetu u Mostaru – on je studirao građevinu, ja književnost. Prva godina bila je bajka: šetnje uz Neretvu, beskrajni razgovori o knjigama i životu. Kad me zaprosio na Starom mostu, znala sam da želim s njim provesti život.
Ali baka… ona nikad nije mogla prijeći preko toga što Adnan nije „naš“. „Šta će ti taj?“, pitala bi svaki put kad bi došao kod nas. „Imaš ti finih momaka ovdje, iz dobre kuće.“
Jednom sam joj pokušala objasniti: „Bako, nije važno odakle je ili kako se zove. Važno je da me voli.“
„Ljubav? Ljubav prođe! A kad dođu problemi, šta ćeš onda? S kim ćeš biti? S kim ćeš slaviti Božić?“, pitala bi me s onim svojim tvrdim pogledom.
Adnan je bio strpljiv. Nikad nije odgovarao na njezine provokacije. Donosio joj je cvijeće, pomagao oko drva za zimu, čak joj je popravio stari radio koji nitko drugi nije mogao srediti. Ali ona bi ga uvijek dočekala s istim izrazom lica – hladnim i zatvorenim.
„Evo ti tvoj onaj opet dolazi“, rekla bi kad bi zazvonilo zvono na vratima.
Jedne večeri, nakon još jedne neuspjele večere u troje gdje je vladala tišina teža od olova, Adnan me pogledao i tiho rekao: „Ne želim da biraš između mene i nje.“
Ali kako da ne biram? Svaki put kad bih pokušala razgovarati s bakom, završilo bi svađom.
„Ti mene više ne voliš!“, vikala bi. „Sve sam ti dala! A sad bi zbog nekog tamo mene ostavila?“
„Ne ostavljam te, bako! Samo želim da prihvatiš čovjeka kojeg volim!“
Nisam znala što da radim. Prijateljice su mi govorile: „Pusti je, naviknut će se.“ Ali godine su prolazile, a ništa se nije mijenjalo. Adnan i ja smo se preselili u mali stan na Grbavici. Baka nije dolazila u posjetu. Kad bih je zvala, pričala bi samo o vremenu i zdravlju.
Na dan vjenčanja, stajala sam ispred ogledala u bijeloj haljini i čekala da baka dođe. Mama je stigla iz Njemačke, svi su bili tu – osim nje. Srce mi se slamalo dok sam gledala praznu stolicu u prvom redu.
Nakon svadbe otišla sam kod nje sama. Sjedila je za stolom i gledala kroz prozor.
„Zašto nisi došla?“, pitala sam tiho.
„Nisam mogla gledati kako mi unuka odlazi s nekim koga ne poznajem i ne mogu prihvatiti“, rekla je bez da me pogleda.
„Ali bako… to je moj izbor.“
Dugo smo šutjele. Onda mi je rekla: „Možda sam stara i tvrdoglava. Ali srce ne mogu natjerati da voli ono što ne osjeća.“
Godine su prolazile. Rodila sam sina – Damira. Baka ga je prvi put vidjela kad je imao tri mjeseca. Držala ga je u naručju i prvi put nakon dugo vremena pogledala Adnana u oči.
„Lijep ti je mali“, rekla mu je tiho.
Adnan joj se samo nasmiješio: „Hvala vam.“
Nisam sigurna hoće li ikada potpuno prihvatiti našu obitelj. Ali svaki put kad vidim kako Damir trči baki u zagrljaj, nadam se da će ljubav ipak pobijediti predrasude.
Ponekad se pitam: Što biste vi učinili na mom mjestu? Može li se srce natjerati da voli ili prihvati ono što razum kaže da treba?