Kad vlastito dijete postane stranac: Priča jedne majke iz Sarajeva
“Nisi ti za majku, Amela! Pogledaj se, jedva stojiš na nogama!” vikao je moj otac dok sam sjedila sklupčana na rubu kreveta, držeći Lejlu u naručju. Njene sitne ruke stezale su moj prst, a suze su mi klizile niz lice. Majka je stajala pored prozora, šutjela, ali pogled joj je govorio sve – razočaranje, strah, možda i sram.
Bilo je to u Sarajevu, u stanu iznad Baščaršije, gdje su zidovi previše toga čuli i previše toga prešutjeli. Porodila sam se prije tri tjedna. Porod je bio težak, izgubila sam mnogo krvi, a doktori su šaptali nešto o “postporođajnoj depresiji”. Nisam znala što to znači – samo sam osjećala prazninu i krivnju jer nisam odmah osjetila onu čuvenu majčinsku ljubav o kojoj svi pričaju.
“Amela, hajde, pusti dijete meni. Treba ti odmora. Pogledaj se, nisi ni jela danas,” pokušavala je majka nježnije, ali ja sam samo jače privila Lejlu uz sebe. “Ne dam je nikome! Ona je moje dijete!”
Otac je odmahnuo rukom i izašao iz sobe. Čula sam kako u dnevnom boravku šapuće sa sestrom Aidom. “Ona nije dobro. Treba nam pomoć. Možda bi bilo najbolje da dijete damo na čuvanje kod Azre dok se Amela ne sabere.” Aida je šutjela. Znam da me voli, ali uvijek je bila tatina djevojčica.
Noći su bile najgore. Lejla bi plakala satima, a ja nisam znala što da radim. Svi su spavali, a ja bih sjedila na podu kupatila, držeći je u naručju i moleći Boga da mi da snage. Jedne noći, kad sam bila na rubu da odustanem, zazvonio je mobitel. Bio je to Emir, otac mog djeteta. Nismo više zajedno – otišao je kad sam ostala trudna, rekavši da nije spreman za porodicu.
“Amela, jesi li dobro? Čuo sam od Aide da ti nije lako… Ako trebaš pomoć oko Lejle…”
“Ne treba mi ništa od tebe!” prekinula sam ga kroz suze. “Samo želim da svi prestanete govoriti da nisam sposobna biti majka!”
Nakon tog razgovora osjećala sam se još gore. Počela sam vjerovati svima – možda stvarno nisam dovoljno dobra. Možda bi Lejli bilo bolje bez mene.
Jednog jutra, dok sam pokušavala uspavati Lejlu, ušla je Azra – tatina sestra iz Zenice. Sjela je pored mene i tiho rekla: “Znaš, Amela, i ja sam prošla kroz isto. Nitko nije vjerovao da ću uspjeti sama s dvoje djece nakon što me muž ostavio. Ali uspjela sam. I ti ćeš. Samo moraš vjerovati sebi više nego što vjeruješ njihovim riječima.”
Te riječi su mi prvi put donijele tračak nade. Počela sam tražiti pomoć – otišla sam kod psihologa u Dom zdravlja na Grbavici. Prvi put sam nekome priznala koliko me boli što ne osjećam sreću nego samo strah i tugu.
“To nije sramota, Amela,” rekla mi je psihologinja Sanja. “Mnoge žene prolaze kroz ovo. Najvažnije je da si ovdje i da tražiš pomoć.”
Polako sam počela vraćati snagu. Svaki dan bih zapisivala kako se osjećam, vodila dnevnik Lejlinih osmijeha i prvih riječi. Počela sam izlaziti s njom u park kod Vijećnice, gdje su druge mame sjedile na klupama i pričale o pelena i kašicama.
Jednog dana srela sam Selmu, staru prijateljicu iz srednje škole. “Amela! Kako si? Nisam te vidjela godinama!”
Ispričala sam joj sve – bez uljepšavanja. Selma me zagrlila i rekla: “Znaš li koliko nas ima koje smo prošle isto? Samo niko ne priča o tome jer nas je sramota. Ali nisi sama!”
Taj zagrljaj bio mi je važniji od svih savjeta doktora i porodice zajedno.
S vremenom su se stvari počele mijenjati. Otac je prestao prigovarati kad je vidio koliko se trudim oko Lejle. Majka mi je počela donositi supu i tiho ostavljati voće na stolu bez riječi osude. Aida mi je jednom napisala poruku: “Ponosna sam na tebe, seko.” Emir se više nije javljao – i to mi je odgovaralo.
Ali najvažnije – Lejla mi se počela smijati onim svojim bezzubim osmijehom svaki put kad bih joj pjevala uspavanku koju mi je mama pjevala kad sam bila mala.
Danas znam – nisam savršena majka, ali sam najbolja koju Lejla može imati. I dalje imam loše dane, ali više ne vjerujem onima koji kažu da nisam dovoljno dobra.
Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti iz straha od osude? Koliko nas pati u tišini jer nam društvo govori da nismo dovoljno dobre? Možda bi bilo vrijeme da počnemo pričati otvoreno – jer nijedna majka ne bi smjela biti sama.