Između dvije vatre: Majka, sestra i izgubljeni pokloni
“Zašto si to napravila, mama?” glas mi je drhtao dok sam stajala u njenoj kuhinji, gledajući je kako pere suđe kao da se ništa nije dogodilo. Miris svježe skuhane kave širio se prostorijom, ali meni je u grlu gorjela knedla. “Nisam imala izbora, Amra. Znaš kakva je tvoja sestra. Da sam rekla ne, napravila bi scenu pred svima,” odgovorila je tiho, ne podižući pogled s tanjura.
Sjećam se tog trenutka kao da je jučer bio, iako su prošla već tri tjedna. Kupila sam poklone za svoju djecu – Lejlu i Tarika – povodom Bajrama. Štedjela sam mjesecima, birala pažljivo: Lejli sam uzela knjigu o astronomiji jer voli gledati zvijezde, a Tariku dres Dinama, njegovog omiljenog kluba. Sve sam zamotala u šarene papire i sakrila kod mame, jer smo Bajram trebali slaviti kod nje. Nisam ni slutila što će se dogoditi.
Na dan Bajrama, kad su djeca potrčala prema poklonima, umjesto svojih darova pronašli su plišane medvjediće i čokoladice – nešto sasvim drugo. U početku sam mislila da sam pogriješila pakiranje, ali onda sam vidjela kako moja sestra Sanja daje Lejlinu knjigu svojoj kćeri Emini, a Tarikov dres njenom sinu Harunu. Srce mi je stalo. Pogledala sam mamu, a ona je samo slegnula ramenima.
Kasnije sam je povukla u stranu. “Mama, to su bili naši pokloni! Kako si mogla?”
“Sanja je došla ranije i vidjela ih. Počela je plakati kako njena djeca nikad ne dobiju ništa posebno. Nisam htjela svađu na Bajram…”
Nisam mogla vjerovati. Cijeli život osjećala sam se kao da sam uvijek druga po redu. Sanja je bila zlatno dijete – uvijek bolja, uvijek važnija. Kad bi nešto pošlo po zlu, ja bih bila kriva. Kad bi trebalo birati, mama bi birala nju. Ali ovo… ovo je bilo previše.
Te večeri nisam mogla spavati. Lejla me pitala: “Mama, zašto Emina ima moju knjigu?” Nisam znala što da joj kažem. Tarik je šutio cijeli dan, a navečer sam ga zatekla kako gleda stare slike na mobitelu – slike na kojima smo svi zajedno slavili praznike, smijali se i grlili.
Sljedećih dana izbjegavala sam mamu i Sanju. Nisam odgovarala na poruke ni pozive. Osjećala sam se izdano, ne samo zbog sebe nego i zbog svoje djece. Moj muž Adnan pokušavao me utješiti: “Možda tvoja mama nije znala što radi…” Ali ja sam znala da jest.
Jednog popodneva mama se pojavila pred našim vratima s kolačem u rukama. “Došla sam popričati,” rekla je tiho. Djeca su bila u školi pa smo ostale same.
“Znaš li koliko si me povrijedila?” pitala sam bez uvoda.
Sjela je za stol i uzdahnula. “Znam, Amra. Ali ti si uvijek bila jača od Sanje. Ona… ona se uvijek slomi kad nešto ne dobije. Ti si navikla na manje.”
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. “Znači zato? Zato što mogu podnijeti više boli? Zato što ne pravim scene? Zar to znači da zaslužujem manje ljubavi?”
Mama je šutjela dugo, gledajući kroz prozor prema dvorištu gdje su nekad Lejla i Tarik igrali loptu s Eminom i Harunom.
“Nisam to htjela…” prošaptala je.
“Ali jesi! I ne prvi put! Sjećaš li se kad si Sanji platila maturalnu večeru, a meni rekla da nemaš novca? Ili kad si njoj kupila novi bicikl, a meni dala stari od susjede? Cijeli život birala si nju!”
Suza joj skliznu niz obraz. “Možda nisam znala bolje… Možda sam pogriješila…”
Nisam imala snage za oprost. “Moja djeca nisu kriva za tvoje greške. Neću više dozvoliti da ih povrijediš kao mene.”
Mama je ustala i otišla bez riječi. Kolač je ostao na stolu netaknut.
Tjedni su prolazili, a odnosi su bili zategnuti kao nikad prije. Lejla i Tarik nisu više htjeli kod bake. Sanja mi nije slala poruke – možda iz srama, možda iz inata.
Jednog dana Lejla mi je prišla s pitanjem: “Mama, hoće li baka opet uzeti naše stvari?”
Stisnula sam je u zagrljaj i obećala: “Neće više nikad.” Ali nisam bila sigurna vjerujem li sama sebi.
Na poslu sam bila rastresena; kolegica Ivana primijetila je moju tugu. “Znaš, kod nas doma uvijek brat dobije sve najbolje jer je muško,” rekla mi je jednog dana dok smo pile kavu u pauzi. “Ali ja sam naučila boriti se za sebe. Možda bi trebala reći mami sve što ti leži na srcu – pa makar puklo sve.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Nakon mjesec dana odlučila sam otići kod mame još jednom – ovaj put s djecom. Sjeli smo svi zajedno za stol, a ja sam rekla: “Mama, ako želiš biti dio našeg života, moraš nas voljeti jednako kao Sanju i njenu djecu. Inače ćemo se udaljiti još više.”
Pogledala me dugo, a onda ustala i zagrlila Lejlu i Tarika. “Žao mi je… Pokušat ću biti bolja baka nego što sam bila majka.”
Ne znam hoće li uspjeti promijeniti se; rane su duboke i stare navike teško umiru. Ali barem sam pokušala zaštititi svoju djecu od istih boli koje sam ja nosila cijeli život.
Ponekad se pitam – koliko puta možemo oprostiti onima koji nas najviše povrijede? I gdje prestaje ljubav, a počinje potreba za vlastitim dostojanstvom?