Proljeće na obali: Kad je svekrva pokucala na vrata našeg mira
“Jesi li sigurna da znaš kako se čisti riba, Ivana? Kod nas u Splitu to se radi drugačije nego u tvom Sarajevu.” Glas moje svekrve, Vesne, odjeknuo je kroz kuhinju kao hladan vjetar s mora. Stajala sam pored sudopera, ruke mi mokre, srce mi je tuklo kao da sam uhvaćena u nekoj krađi. Pogledala sam prema Marku, mom mužu, ali on je samo slegnuo ramenima i nastavio listati novine.
Preselili smo se na obalu prije tri mjeseca. Marko je dobio posao u luci, a ja sam napustila svoj mali stan i posao u Sarajevu, vjerujući da ćemo ovdje pronaći mir i novi početak. Prvih nekoliko tjedana bilo je kao san: jutarnje kave na balkonu s pogledom na more, šetnje rivom, smijeh i planovi za budućnost. Ali onda je Vesna došla.
“Znaš, Marko nikad nije volio prezačinjenu hranu. To je valjda nešto što si ti donijela iz Bosne,” nastavila je Vesna dok je rezala povrće. Osjetila sam kako mi se obrazi žare, ali nisam ništa rekla. U meni se miješala ljutnja i tuga. Nisam bila dovoljno dobra za njezina sina, to mi je jasno davala do znanja još dok smo hodali. Uvijek su tu bile te sitne primjedbe: o mojoj kavi, o mojoj odjeći, o tome kako kod nas nema mora.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Vesna je počela pričati o Markovoj bivšoj djevojci, Ani iz Zadra. “Ona je bila prava dama, znaš? Uvijek uredna, uvijek nasmijana…” Pogledala me ispod obrva. “A i znala je napraviti pravu dalmatinsku pitu.”
Marko je šutio. Osjetila sam kako mi knedla raste u grlu. “Možda bih mogla naučiti ako mi netko pokaže,” rekla sam tiho.
Vesna je samo odmahnu glavom. “Neke stvari su urođene, dušo.”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Marka kako mirno diše pored mene i pitala se jesam li pogriješila što sam došla ovdje. U Sarajevu sam imala prijatelje, posao, svoj mali svijet. Ovdje sam bila strankinja – ne samo zbog grada, nego i zbog Vesne koja me svakim danom podsjećala da ne pripadam.
S vremenom su se sitnice gomilale. Vesna bi premještala moje stvari po kuhinji, kritizirala način na koji perem prozore ili slažem posteljinu. Jednom mi je čak rekla: “Kod nas žene znaju kako se drži kuća urednom.” Nisam znala kako odgovoriti bez da ispadnem bezobrazna ili nezahvalna.
Jednog popodneva, dok sam vješala veš na balkonu, susjeda Marija mi je prišla. “Draga moja, vidim da ti nije lako s Vesnom. Ali znaš kako ti je kod nas – svekrve su uvijek malo… pa, zahtjevne.” Nasmiješila se suosjećajno.
“Ponekad mislim da nikad neću biti dovoljno dobra za nju,” priznala sam.
Marija me potapšala po ramenu. “Budi svoja. Marko te voli zbog toga što jesi. Sve ostalo će sjesti na svoje mjesto.”
Ali što ako ne sjedne? Što ako Marko jednog dana popusti pod majčinim pritiskom? Počela sam primjećivati promjene u našem odnosu – više smo šutjeli za stolom, manje se smijali. Jedne večeri sam skupila hrabrost.
“Marko, moramo razgovarati,” rekla sam dok smo prali suđe.
Pogledao me zbunjeno. “Što je sad?”
“Tvoja mama… Ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Kao da stalno moram dokazivati da vrijedim.”
Marko je uzdahnuo. “Znaš kakva je ona… Navikni se malo, proći će to.”
“Ne želim se naviknuti na to da me netko ponižava svaki dan!” glas mi je zadrhtao.
Te večeri sam plakala u kupaonici dok su valovi udarali o stijene ispod našeg prozora. Pitala sam se gdje sam pogriješila – jesam li trebala ostati u Sarajevu? Jesam li trebala više slušati svoju majku koja me upozoravala da će biti teško?
Sljedećeg jutra Vesna je opet imala primjedbu: “Vidiš li ti ovo? Ovako se ne slaže ručnik!” Uzela mi ga iz ruke i demonstrativno ga presložila.
“Vesna,” rekla sam tiho ali odlučno, “molim vas da poštujete moj način rada u mojoj kući.”
Zastala je i pogledala me iznenađeno. “Tvoja kuća?”
“Naša kuća,” ispravila sam se, ali nisam povukla riječi.
Marko je ušao u kuhinju baš u tom trenutku i osjetio napetost u zraku.
“Što se događa?”
Vesna je odmah počela: “Tvoja žena misli da može sve po svom!”
Pogledao me i prvi put stao na moju stranu: “Mama, Ivana ima pravo. Ovo je naš dom i moramo ga zajedno graditi.”
Vesna je šutjela nekoliko trenutaka pa samo slegla ramenima i izašla na balkon.
Te večeri Marko me zagrlio i rekao: “Znam da ti nije lako. Ali volim te i želim da ovdje budeš sretna.”
Nisam znala što će biti dalje – hoće li Vesna prihvatiti granice ili će napetost rasti? Ali prvi put sam osjetila da imam pravo boriti se za sebe.
Ponekad se pitam: koliko žena kod nas šuti zbog mira u kući? Gdje prestaje poštovanje prema starijima, a počinje poštovanje prema sebi?