Stan za poklon: Kad obitelj postane teret
“Ne mogu vjerovati da to stvarno tražiš od mene!” povikala sam, glas mi je zadrhtao dok sam gledala u Mirelu, svoju šogoricu, koja je sjedila na rubu mog kauča kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. “Pa, Ivana, ti imaš dva stana. Meni i Dini bi jedan puno značio. Znaš da nemamo gdje, a ti si uvijek bila velikodušna…”
U tom trenutku, osjećala sam kako mi krv vrije. Nisam znala što je gore – njezina drskost ili pogled moje majke koja je sjedila do nje i kimala glavom, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. “Ivana, znaš da je obitelj najvažnija. Tvoj otac bi to sigurno učinio za sestru svog brata,” rekla je majka tihim, ali odlučnim glasom.
Zar stvarno misle da ću samo tako predati stan koji sam godinama otplaćivala kreditom, odricala se putovanja, izlazaka, čak i običnih kava s prijateljicama? Stan koji sam uredila sama, birala pločice, zavjese, svaki komad namještaja? Zar je moja žrtva manje vrijedna samo zato što sam – eto – imala sreće i upornost?
Mirela je nastavila: “Znaš da Dino ne može dobiti kredit. A beba nam stiže za tri mjeseca. Ne tražim ništa što ti ne možeš dati. Samo… pomogla bi nam više nego što misliš.”
Sjećam se kad sam prvi put ušla u taj stan. Bila sam sama, s kutijom pizze i praznim zidovima. Plakala sam od sreće jer sam uspjela. Sad mi žele uzeti taj osjećaj.
“Mirela, nije stvar u tome mogu li ili ne mogu. Stvar je u tome što ne želim!” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti. Majka me pogledala kao da sam izgovorila najveću herezu.
“Ivana! Sram te bilo! Zar ti je stan važniji od obitelji? Zar ćeš gledati kako tvoj brat i njegova žena pate?”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam znala što reći. U meni su se borile dvije strane – ona koja želi pomoći i ona koja želi biti poštovana.
Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu, razmišljajući o svemu što sam prošla da bih došla do ovoga gdje jesam. Sjetila sam se dana kad mi je otac rekao: “Uvijek pazi na svoje. Nitko ti neće čuvati leđa kao tvoja krv.” Ali što kad te tvoja krv gura preko granice?
Sljedećih dana majka me zvala svaki dan. “Ivana, razmisli još jednom. Zamisli kako bi bilo lijepo da svi budemo blizu jedni drugih. Zamisli bebu kako trči po tvom stanu…”
Moj brat Dino nije rekao ništa. Samo bi me pogledao ispod obrva kad bismo se sreli na nedjeljnom ručku kod mame. Osjećala sam njegovu šutnju kao kamen na prsima.
Jednog popodneva, dok sam sjedila sama u stanu, zazvonio je mobitel. Bila je to Mirela.
“Ivana, znam da ti je teško. Ali stvarno nam trebaš. Ja… ja ne znam više što da radim. Dino je očajan. Ako ne dobijemo stan, morat ćemo kod njegovih roditelja u Travnik. Znaš kakvi su oni…”
Osjetila sam kako mi srce puca na pola. Znam kakvi su njegovi roditelji – strogi, tradicionalni, bez razumijevanja za mlade ljude i njihove snove.
Ali onda sam se sjetila svih onih trenutaka kad sam ja trebala pomoć – kad sam bila bolesna, kad mi je trebalo rame za plakanje – a oni su bili zauzeti svojim životima.
Te večeri došla sam kod mame na večeru. Svi su bili tamo – majka, Dino, Mirela, čak i tetka Ružica koja uvijek ima mišljenje o svemu.
“Ivana, jesi li odlučila?” pitala je majka čim sam sjela za stol.
Duboko sam udahnula.
“Jesam. Neću dati stan na poklon. Mogu vam pomoći na druge načine – mogu vam posuditi novac za kaparu ili pomoći oko namještaja, ali stan ostaje moj.” Glas mi je bio miran, ali odlučan.
Nastao je muk. Mirela je spustila pogled, Dino je stisnuo vilicu, a majka je počela plakati.
“Zar si stvarno tako sebična? Zar ti ništa ne znači obitelj?”
Osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo, ali nisam popustila.
“Mama, cijeli život radim sve za vas. Sad prvi put biram sebe. Ako vam to nije dovoljno – žao mi je.” Ustala sam od stola i otišla kući.
Dani su prolazili u tišini. Nitko me nije zvao, nitko nije pitao kako sam. Osjećala sam se usamljeno i izdano, ali i ponosno što sam napokon postavila granicu.
Jedne večeri zazvonio je mobitel – bio je to Dino.
“Ivana… možda smo pretjerali. Znam koliko ti znači taj stan. Žao mi je.”
Plakala sam dugo nakon tog razgovora. Možda će proći još vremena dok sve zacijeli, ali znam da nisam pogriješila.
Ponekad se pitam – gdje završava obitelj, a počinjem ja? Je li sebičnost uvijek loša stvar ili ponekad znači samo – zaštititi sebe?