Izbacila sam svekrvu s useljenja: Kako je moj dom postao bojno polje
“Jesi li sigurna da si dovoljno dobro očistila ovu kuhinju? Znaš, kad sam ja bila mlada, sve je moralo blistati prije nego što gosti dođu,” začula sam glas svoje svekrve, Ankice, dok sam pokušavala namjestiti stolnjak na stolu. Ruke su mi drhtale, a srce mi je udaralo kao da će iskočiti iz grudi. Bio je to dan naše parapetovke, prvi dan u našem novom stanu u Novom Zagrebu, koji smo muž Emir i ja godinama sanjali. Trebalo je biti slavlje, početak nečeg našeg, ali već od jutra osjećala sam da nešto nije u redu.
Emir je nervozno šetao između dnevnog boravka i kuhinje, pokušavajući smiriti situaciju. “Mama, pusti Mirelu da radi po svom. Ovo je njen dom sada,” rekao je tiho, ali Ankica ga je samo ošinula pogledom. “Njen dom? A tko je dao novac za ovaj stan? Da nije bilo mene i tvog oca, još biste podstanarili kod onih iz Travnika!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela pokazati slabost. Sjetila sam se svih onih večeri kad smo Emir i ja štedjeli svaku kunu, odricali se izlazaka i putovanja, samo da bismo skupili za kaparu. Istina, Ankica i njen muž su nam pomogli s dijelom novca, ali zar to znači da nikad neću biti gospodarica u vlastitom domu?
Gosti su počeli pristizati – Emirova sestra Sanja sa suprugom i djecom, moj brat Ivan iz Mostara, nekoliko prijatelja s posla. Svi su nosili osmijehe i poklone, ali atmosfera je bila napeta. Ankica je svima dijelila upute: “Sanja, skloni te cipele! Djeco, nemojte trčati po hodniku! Mirela, gdje ti je ona salata što sam ti rekla da napraviš?”
U jednom trenutku, dok sam rezala kolač u kuhinji, Sanja mi je prišla i šapnula: “Znam da nije lako s njom. I meni je znala prigovarati kad sam bila mlada. Samo izdrži, proći će.” Pogledala sam je očima punim očaja. “Ali ovo je moj dom… Zar nemam pravo odlučivati kako će izgledati moj život?”
Nisam stigla ni odgovoriti kad je Ankica ušla u kuhinju s tanjurom u ruci. “Ovaj kolač ti je presuh. Trebala si staviti više maslaca. Kad sam ja pravila kolače za svoje goste…” Nisam više mogla izdržati. “Dosta!” povikala sam glasnije nego što sam planirala. Svi su utihnuli. “Ovo je moj dom! Molim te, prestani mi govoriti što da radim!”
Ankica me gledala kao da sam joj upravo zabola nož u srce. “Tako mi vraćaš za sve što sam učinila za vas?”
Emir je stajao između nas, zbunjen i bespomoćan. “Mirela… molim te…”
“Ne! Dosta mi je! Ako ne možeš poštovati mene i moj dom, molim te da odeš!” glas mi je drhtao, ali nisam odustajala.
Nastala je tišina koju su prekidali samo šaptaji gostiju. Ankica je uzela torbu i bez riječi izašla iz stana. Sanja ju je pokušala zaustaviti na hodniku, ali ona ju je odgurnula.
Nakon toga slavlje se pretvorilo u neugodan skup ljudi koji nisu znali kamo gledati ni što reći. Moj brat Ivan mi je prišao i zagrlio me: “Znaš da si napravila ono što si morala. Nitko nema pravo gaziti tvoje dostojanstvo.”
Emir me pogledao s tugom u očima. “Znam da ti nije lako s njom… Ali ona je moja majka.”
“A ja sam tvoja žena,” odgovorila sam tiho.
Te noći nisam mogla zaspati. U glavi su mi odzvanjale Ankicine riječi: “Da nije bilo mene…” Pitala sam se jesam li pogriješila što sam podigla glas pred svima. Jesam li trebala šutjeti radi mira u kući? Ili sam napokon napravila ono što već godinama želim – postavila granice?
Sljedećih dana Emir i ja smo jedva razgovarali. On bi odlazio na posao rano ujutro i vraćao se kasno navečer. U stanu se osjećala praznina koju ni najljepši namještaj nije mogao ispuniti.
Jednog popodneva zazvonio mi je mobitel – bila je to moja mama iz Sarajeva.
“Čula sam što se dogodilo,” rekla je nježno. “Znam da ti nije lako, ali ponekad moraš biti jaka za sebe. Ako ti ne postaviš granice, nitko drugi neće.”
Suze su mi potekle niz lice dok sam slušala njen glas. “Ali bojim se da ću izgubiti Emira…”
“Ako te voli, razumjet će te. Prava ljubav ne traži žrtvovanje vlastite sreće zbog tuđih očekivanja,” odgovorila je.
Nakon nekoliko dana Emir mi je prišao dok sam zalijevala cvijeće na balkonu.
“Mirela… Razmišljao sam o svemu. Znam da si bila povrijeđena i žao mi je što te nisam zaštitio od mame. Ali ona se neće promijeniti. Možda bismo trebali neko vrijeme biti sami… Bez njezinih posjeta svaki vikend, bez stalnih komentara…”
Pogledala sam ga kroz suze i prvi put nakon dugo vremena osjetila olakšanje.
Danas, mjesec dana nakon parapetovke koja se pretvorila u obiteljski rat, naš stan napokon diše našim ritmom. Ankica nam se još ne javlja, ali ja znam da nisam pogriješila što sam branila svoj dom.
Ponekad se pitam: Je li moguće izgraditi sreću ako stalno živimo po tuđim pravilima? I koliko smo spremni žrtvovati sebe zbog mira u obitelji?