Moj sin, moj stranac: Istina koju nisam željela znati

“Zašto mi nisi rekao, Marko? Zašto si sve to nosio sam?” Moj glas je drhtao dok sam sjedila kraj njegovog bolničkog kreveta, stiskajući mu ruku kao da ga mogu vratiti u djetinjstvo, u dane kad je još tražio moj zagrljaj. Pogledao me, ali oči su mu bile prazne, umorne, kao da su predugo gledale u tamu koju ja nisam ni primijetila.

Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, ili možda godinama, ali ja sam to shvatila tek kad su me nazvali iz bolnice. “Vaš sin Marko je ovdje. Trebali biste doći.” Glas medicinske sestre bio je profesionalan, ali u njemu sam osjetila nešto što me zaledilo – sažaljenje. Sjećam se kako sam drhtavim rukama tražila ključeve, kako mi je srce tuklo dok sam vozila kroz kišu prema KBC-u. U glavi mi je odzvanjalo: “Što se dogodilo? Zašto meni nije rekao ništa?”

Marko je oduvijek bio tih, povučen. Nakon što mu je otac poginuo u prometnoj nesreći, povukao se još više. Ja sam radila dva posla, pokušavala održati kuću i nas dvoje na okupu. Govorila sam sebi da mu treba prostora, da će proći pubertet i da će mi se vratiti. Nisam primijetila kako se zid između nas gradi ciglu po ciglu.

U bolnici su mi rekli da je Marko doživio napad panike na fakultetu. Prijatelji su ga doveli, a liječnici su spominjali stres, depresiju, možda i nešto više. “Znate li da vaš sin već mjesecima ne dolazi na predavanja?” pitala me mlada psihologinja, Lejla. Pogledala sam je zbunjeno. “Ne, nisam znala… mislila sam da…” Nisam znala što reći. Nisam znala ništa.

U hodniku sam srela njegovu prijateljicu Anu. Nikad prije nisam čula za nju. “Marko vam nije htio reći koliko mu je teško,” šapnula mi je. “On vas voli, ali misli da vas opterećuje.” Osjetila sam kako mi se grlo steže. Zar sam bila toliko slijepa?

Kad se Marko probudio iz sedacije, sjela sam kraj njega i pokušala razgovarati. “Sine, što se dogodilo? Zašto mi nisi rekao?” On je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Nisam htio da brineš. Već si dovoljno toga prošla zbog mene i tate.”

Sjećanja su navirala – prvi dan škole kad me molio da ostanem još malo pred vratima učionice; noći kad bi plakao zbog noćnih mora, a ja bih ga samo pokrila dekom i rekla mu da bude hrabar. Uvijek sam ga tjerala da bude jak jer sam mislila da tako treba. Nisam znala da ga time tjeram od sebe.

Dani u bolnici prolazili su sporo. Svaki put kad bih došla, Marko bi bio okružen ljudima koje nisam poznavala – prijateljima s faksa, kolegama iz benda, pa čak i jednom djevojkom, Eminom, koja mu je donosila knjige i voće. Svi su znali njegove navike, što voli jesti, koje pjesme sluša kad mu je teško. Ja nisam znala ništa od toga.

Jedne večeri dok smo sjedili sami, skupila sam hrabrost i pitala: “Marko, jesi li mi ikad htio nešto reći, a nisi mogao?” Pogledao me tužno: “Mama, uvijek si bila zauzeta. Nisam htio biti još jedan problem.”

Te riječi su me pogodile kao šamar. Sjetila sam se svih onih večeri kad bih umorna došla s posla i samo kratko pitala: “Jesi li jeo? Jesi li učio?” Nikad nisam pitala: “Kako si?” Nikad nisam sjela s njim da ga slušam bez žurbe.

Jednog dana došla je njegova profesorica s fakulteta, profesorica Ivana. Sjela je kraj mene u čekaonici i rekla: “Vaš sin je izuzetno talentiran za glazbu. Piše pjesme koje diraju srce. Ali često piše o samoći.” Pogledala me ravno u oči: “Znate li vi koliko je usamljen?”

Nisam znala odgovoriti. Samo sam šutjela i gledala kroz prozor na kišu koja nije prestajala padati.

Kad su ga pustili iz bolnice, Marko nije odmah otišao kući sa mnom. Otišao je kod prijatelja na nekoliko dana. Nisam ga pitala zašto – znala sam odgovor. Trebalo mu je vremena da mi oprosti što ga nisam vidjela onakvim kakav jest.

Počela sam odlaziti na grupu podrške za roditelje mladih s mentalnim poteškoćama. Tamo sam prvi put čula priče drugih majki – Jasne čiji sin ne izlazi iz sobe mjesecima; Mirele koja ne zna gdje joj kćer spava noću; Senade koja se boji svakog telefonskog poziva iz škole. Shvatila sam da nisam sama u svojoj krivnji i strahu.

Polako smo Marko i ja počeli razgovarati – ispočetka nespretno, uz puno šutnje i pogleda u pod. Jednog dana donio mi je svoju bilježnicu s pjesmama. Pročitala sam ih sve te noći i plakala nad svakom strofom u kojoj se osjećao izgubljeno.

“Mama,” rekao mi je jednom prilikom dok smo zajedno pili kavu na balkonu, “ne moraš uvijek biti jaka zbog mene. Dovoljno je da si tu.” Te riječi su mi bile lijek i rana istovremeno.

Danas još uvijek učimo jedno o drugome. Ponekad se pitam hoću li ikada moći nadoknaditi sve propuštene godine i razgovore koji su trebali biti vođeni ranije.

Možda nikad neću biti majka kakvu je trebao – ali sada barem znam istinu i mogu pokušati biti ona koja mu treba danas.

Pitam vas – koliko zapravo poznajemo svoju djecu? I jesmo li spremni čuti ono što nam nikada nisu rekli?