Zašto mi je sin rekao da nisam pozvana na njegovo vjenčanje: Ispovijest jedne majke
“Nisi pozvana, mama. Ne želim da dođeš na moje vjenčanje.”
Te riječi, izgovorene hladnim glasom mog sina Filipa, odzvanjale su u mojoj glavi kao najgora noćna mora. Stajala sam u hodniku našeg malog stana u Novom Zagrebu, držeći u ruci šalicu kave koja se tresla zajedno sa mnom. Filip je stajao ispred mene, pogleda uperenog u pod, izbjegavajući moj pogled.
“Zašto, Filipe? Što sam ti napravila?” glas mi je bio promukao, gotovo neprepoznatljiv.
“Mama, molim te, nemoj sad. Ne želim raspravljati. Tako sam odlučio.”
Osjetila sam kako mi se srce cijepa. Filip je bio sve što sam imala otkad nas je muž napustio prije petnaest godina. Tada je imao samo devet godina, a ja sam se zaklela da ću mu biti i otac i majka. Radila sam dva posla – danju u knjižnici, noću čistila urede – samo da mu mogu kupiti tenisice koje su svi dečki u razredu nosili. Nikad nisam žalila ni za čim što sam žrtvovala za njega.
Ali sada, kad je napokon odrastao, kad se trebao ženiti s Ivanom, djevojkom iz Osijeka koju sam jedva upoznala, osjećala sam se kao da me netko izbacio iz vlastitog života.
“Filipe, molim te… barem mi reci zašto. Zar ti Ivana brani? Jesam li joj nešto napravila?”
On je samo odmahnuo glavom. “Nije do Ivane. Do mene je. Samo… ne mogu više, mama. Umoran sam od svega.”
Nisam znala što to znači. Umoran od čega? Od mene? Od naših svađa oko sitnica – oko toga što nisam voljela njegovu novu frizuru, što sam ga pitala zašto ne jede više domaće hrane, što sam ga podsjećala da ne zaboravi platiti režije? Jesam li stvarno bila toliko naporna?
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije – Filip s osmijehom bez prednjih zubi, Filip na biciklu koji smo kupili na kredit, Filip na maturalnoj večeri u odijelu koje sam posudila od susjede Mirele. Sjećanja su me gušila.
Sljedećih dana pokušavala sam ga nazvati, slala poruke: “Filipe, oprosti ako sam te povrijedila.” “Volim te.” “Samo želim razgovarati.” Nije odgovarao.
Susjeda Ljiljana me tješila: “Ma pusti ga, proći će ga to. Svi mladi polude pred svadbu.” Ali ja sam znala da nije samo to. Osjećala sam da se nešto duboko slomilo između nas.
Jednog dana srela sam njegovu buduću punicu Ankicu na tržnici. Pogledala me ispod oka i promrmljala: “Znate, Vesna, djeca moraju imati svoj mir. Vi ste previše zaštitnički nastrojeni.” Nisam joj odgovorila. Samo sam stisnula vrećicu s krumpirom i požurila kući.
Počela sam preispitivati svaki trenutak našeg zajedničkog života. Jesam li bila previše stroga kad je bio mali? Jesam li ga gušila svojom brigom? Sjećam se kako je jednom došao kući pijan s proslave mature i ja sam ga ošamarila od straha i bijesa. Plakao je tada kao dijete. Možda mi to nikad nije oprostio.
Tjedan dana prije vjenčanja stigla mi je poruka od njegove sestre od tetke, Sanje: “Vesna, znaš li da Filip ne želi da dođeš? Svi pričaju o tome.” Osjetila sam sram koji me pekao do kostiju. Cijela obitelj zna za moju sramotu.
U očaju sam otišla kod župnika fra Stjepana. Slušao me pažljivo dok sam plakala: “Zašto me moj sin odbacuje? Zar nisam bila dobra majka?”
On je tiho rekao: “Djeca ponekad moraju otići svojim putem. Možda mu treba vremena da shvati koliko mu značite. Dajte mu prostora, ali nemojte prestati voljeti.”
Na dan vjenčanja sjedila sam sama u stanu. Slušala sam zvukove s ulice – svatovske trube negdje daleko, smijeh mladih ljudi koji su prolazili ispod mog prozora. U ruci sam držala Filipovu dječju igračku – malog plišanog medu kojeg je nosio svuda sa sobom kad je bio mali.
Uvečer mi je stigla fotografija na WhatsApp – Filip i Ivana nasmijani pred crkvom, okruženi prijateljima i rodbinom. Ja nisam bila tamo.
Tjedni su prolazili u tišini. Ponekad bih ga vidjela izdaleka kako ulazi u auto s Ivanom ispred njihove zgrade na Trešnjevci. Nikad nije pogledao prema meni.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bio je to Filip.
“Mama… možemo razgovarati?”
Srce mi je preskočilo od uzbuđenja i straha.
“Naravno, sine… uvijek možeš razgovarati sa mnom.”
Dugo smo šutjeli prije nego što je progovorio:
“Znaš… nisam te htio povrijediti. Samo… osjećao sam se kao da nikad neću biti dovoljno dobar za tebe. Da što god napravim, uvijek ćeš imati nešto protiv… Ivane, mog posla, mojih odluka… Trebalo mi je malo mira.”
Plakala sam dok mi je govorio.
“Sine… možda sam stvarno bila previše zaštitnička. Bojala sam se da ću te izgubiti kao što sam izgubila sve drugo u životu. Oprosti mi… samo želim da budeš sretan.”
Nismo riješili sve probleme te večeri, ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tračak nade.
Danas još uvijek čekam da me nazove ili dođe na kavu kao nekad. Ali barem znam da postoji mogućnost da ćemo ponovno pronaći put jedno do drugoga.
Ponekad se pitam – koliko roditeljska ljubav može biti jaka prije nego što postane teret? I koliko boli možemo podnijeti zbog onih koje najviše volimo?