Opasina naslijeđa: Testament koji je razbio moju obitelj
“Ne možeš to ozbiljno, mama… Zar stvarno?” glas mi je drhtao dok sam stajala u dnevnoj sobi, stisnutih šaka, gledajući u požutjeli papir koji sam upravo pronašla u ladici njezina starog ormara. Testament. Službeni, ovjeren kod javnog bilježnika. Sve, ali baš sve – stan u Zagrebu, vikendica na Plitvicama, čak i bakin zlatni lančić – ostavljeno mojoj sestri Ivani. A ja? Ni riječi. Kao da ne postojim.
U tom trenutku, svijet mi se srušio. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu, a suze mi naviru na oči. Uvijek sam vjerovala da smo Ivana i ja jednako voljene, da mama ne pravi razliku među nama. Odrasle smo u malom stanu na Trešnjevci, dijelile sobu, svađale se oko sitnica, ali uvijek znale da smo tu jedna za drugu. Ili sam barem ja tako mislila.
“Što si to našla?” začula sam Ivanin glas iza sebe. Stajala je na vratima, s rukama prekriženim na prsima i onim svojim poznatim poluosmijehom koji me uvijek izluđivao. “To nije tvoja stvar.”
“Kako nije moja stvar? Sve ti ostavlja! A mene nema ni spomena! Znaš li ti za ovo?” viknula sam, osjećajući kako mi glas puca.
Ivana je slegnula ramenima. “Možda je imala svoje razloge. Možda si joj ti nešto skrivila, a da ni ne znaš.”
Taj njezin hladan ton bio je poput šamara. Sjećanja su mi navirala – kako sam ja bila ta koja je ostajala uz mamu kad je tata otišao, kako sam joj kuhala čaj kad bi bila bolesna, kako sam odustala od izlazaka da bih joj pomogla oko kuće. Ivana je uvijek bila slobodna ptica – putovala je, mijenjala dečke i poslove, vraćala se kući samo kad bi joj nešto trebalo.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale mamine riječi od prije nekoliko mjeseci: “Samo želim da se vi dvije volite i držite zajedno kad mene više ne bude.” Kako da volim sestru koja mi je uzela sve? Kako da oprostim majci koja me izbrisala iz svog života?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Mama je šutjela, izbjegavala me pogledati u oči. Ivana je hodala kao pobjednica, a ja sam osjećala kako me guta crna rupa tuge i bijesa.
Jedne večeri skupila sam hrabrost i sjela nasuprot mame za kuhinjski stol. “Zašto? Samo mi reci zašto si to napravila. Što sam ti skrivila?”
Mama je dugo šutjela, gledala kroz prozor u mrak. Onda je tiho rekla: “Nisi ti ništa skrivila, Ana. Samo… Ivana nema nikoga. Ti imaš Davora, imaš posao, imaš svoj život. Ivana… ona je uvijek bila izgubljena. Htjela sam joj dati sigurnost.”
“A ja? Zar ja nisam tvoja kći? Zar meni nije potrebna tvoja ljubav?” suze su mi tekle niz lice.
Mama je ustala i zagrlila me, ali taj zagrljaj bio je hladan, kao da grlim stranca. “Ti si uvijek bila jaka. Znam da ćeš ti biti dobro.”
Nisam joj mogla oprostiti te riječi. Tjednima nisam razgovarala ni s mamom ni s Ivanom. Davor me pokušavao utješiti: “Možda će se predomisliti… Možda još nije kasno.” Ali znala sam da jest.
Počele su svađe oko svega – tko će brinuti o mami kad se razboljela, tko će plaćati račune, tko ima pravo na što u stanu. Ivana je dovodila odvjetnike, prijetila sudom ako joj išta dirnem od stvari koje su “njezine po testamentu”.
Jednog dana došla sam kući i zatekla Ivanu kako iz ormara vadi maminu staru haljinu iz mladosti. “To je bilo i moje!” viknula sam.
“Ne više,” odgovorila je hladno.
Tada sam prvi put poželjela otići zauvijek – ostaviti sve iza sebe, preseliti se s Davorom u Osijek gdje smo planirali novi početak. Ali nešto me držalo – možda nada da će mama ipak shvatiti koliko me povrijedila.
Kad je mama umrla nekoliko mjeseci kasnije, osjećala sam samo prazninu. Na sprovodu su svi govorili kako smo bile divna obitelj, kako nas je mama voljela jednako. Nitko nije znao istinu.
Nakon sprovoda Ivana mi je prišla dok smo stajale uz grob: “Znaš… nisam ja tražila sve ovo. Možda bi bilo lakše da podijelimo sve na pola?”
Pogledala sam je kroz suze: “Nije stvar u stvarima, Ivana. Stvar je u tome što sam izgubila majku još prije nego što je umrla. I tebe također.”
Dugo smo šutjele. Onda me prvi put nakon dugo vremena zagrlila kao sestra.
Danas živim u Osijeku s Davorom i našom kćeri Lanom. S Ivanom se čujem povremeno – još uvijek boli, ali učim opraštati zbog sebe, ne zbog njih.
Ponekad se pitam: Je li nas naslijeđe uništilo ili samo razotkrilo ono što smo oduvijek skrivali? Može li obitelj preživjeti izdaju ili su neke rane jednostavno preduboke?